Jutros sam pročitala jednu zanimljivu rečenicu:

Nitko nikad nije napravio plan da bude lijen, glup, debeo ili siromašan. To postaješ kad nemaš plan.

Kada ideš u trgovinu, bilo u veliku nabavku ili manju, obično složiš plan. Odnosno složiš popis onog što trebaš da ne tumaraš okolo i ne pretrpaš košaricu nebitnim stvarima, dok gubiš vrijeme, energiju i novac.

Nešto slično vrijedi i za život. Ili bi trebalo vrijediti. Da bi uspio ili uspjela u bilo kojem dijelu života, moraš imati plan. Taj plan nije neki apstraktni, do detalja razrađeni esej prepun stilskih figura. To su odgovori na nekoliko jednostavnih pitanja:

1. Što želim napraviti u ovoj godini?
2. Što želim ostvariti u sljedećih 5 godina?
3. Što želim ostvariti u sljedećih 10 godina?
4. Na što želim biti ponosan kad budem na samrti?

Plan sa odgovorima na ova pitanja ne služi samo da piskaraš svoje želje. On služi da te disciplinira.

A disciplina je znamo svi – teška. Lakše je ne raditi ništa, nego nešto. Lakše je raditi ono što ne zahtijeva previše umnog ili fizičkog napora, nego ono što zahtijeva.

Svaki uspjeh preko noći počeo je davno prije.

Kako se onda disciplinirati? Vrlo jednostavno: napišeš plan za život i razdijeliš ga na manje dijelove zvane koraci. Pojasnit ću na primjeru:

Ovaj blog pokrenula sam tek prije manje od godinu dana, premda pišem odkada znam za sebe. U tome uživam beskrajno, to je moja stvar, to mi ide s lakoćom, to me veseli i tu se pronalazim. Tijekom godina spremila sam stotine zapisa u bilježnicama i bilješkama na mobitelu, dopuštajući samo sebi da to čitam, iako je gorjela želja da sve zapise dijelim s ljudima. Logičan korak ka ostvarenju te želje bilo je pokretanje bloga. I o tome sam razmišljala punih deset godina. Dakle, cijelo jedno desetljeće. Ali, ništa se po pitanju te moje želje nije mijenjalo. Razlog je bio očit: nisam imala plan. Nisam imala korake, nisam imala disciplinu. Očekivala sam da će se nekako ostvariti samo od sebe. Obitelj, prijatelji, kolege bi me često pitali: zašto ne pišeš baš ono, kao neki blog, knjige? Sramežljivo bi odgovorila: možda jednog dana.

Onda sam napokon tog možda jednog dana, složila plan da pokrenem ovaj blog. Zanimljivo je da prvi korak u tom procesu nije bio uopće rad na blogu, nego rad na sebi, na svom karakteru i osobnosti koja nije voljela discipline, rutine ili bilo što što se mora. Ali ponekad moraš uraditi nešto što ne želiš, da bi dobio ono što želiš.

Kada je tehnička strana u pitanju, istraživala sam na koji način da ga pokrenem, raspitivala se kod web dizajnera, educirala se i učila, brainstormala – sve je to bio dio plana, razdijeljenog na male korake. I tu leži ključ discipline: u manjim koracima i onome što možeš napraviti sada – bez odustajanja. No, upravo na tako banalnoj stvari mnogo ljudi odustane, jer vjeruje da je jedan korak prevelik ili prekompliciran za njih.

Kada su u pitanju koraci, uvijek radiš one koje u tom trenutku možeš i koji su dostupni. To mogu biti, kao u mom slučaju prvo rad na sebi, može biti prosto google-anje, ponekad šetnja u prirodi da se inspiriraš, a ponekad čak i spavanje – da razbistriš glavu. Ako tvoj korak zahtijeva primjerice financijsko ulaganje, koje trenutno ne možeš priuštiti, onda je logičan korak potraga za besplatnim resursima. Ako tvoj korak zahtijeva određeni papir ili certifikat, onda je logičan korak pronaći gdje ga možeš dobiti. Ako tvoj plan zahtijeva da imaš neku vještinu koju još nemaš – onda je prvi korak da ju naučiš.

Kada pogledaš, za sve što u životu radiš trebaš vremenski i logistički plan. Počevši od banalnih stvari kao što je primjerice pospremanje kuće: moraš odrediti vrijeme i tijek. Kada počinješ, od kud i koliko će trajati? Ista je stvar i za snove, želje i životne puteve: ako čovjek želi biti educiran, bogat, fit, okružen dobrim ljudima i pametnim stvarima – potreban mu je plan. I što je još važnije: potrebno ga se držati. Kao popisa za trgovinu.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!