Nedavno sam pričala s jednom prijateljicom koja uskoro slavi godišnjicu pokretanja svog uspješnog vlastitog biznisa. “Bože, da sam samo znala koliko će se toga naći na tom putu, a pogotovo koliko ću svejedno gaziti naprijed, naučiti i ojačati. I koliko je hrabrosti trebalo da uopće krenem u ovo“. I prisjećajući se početaka oko pokretanja tog biznisa, zaključile kako nam je uvijek lakše vjerovati u druge, negoli u sebe.

I sama sam bila takva: kad bi netko spomenuo da želi primjerice pokrenuti vlastiti posao, zaista sam se od srca radovala i bila sto posto sigurna da će uspjeti. Dapače, odmah bi nazdravila, ponudila svoje znanje na području marketinga kao pomoć na koju se može uvijek računati i uzbuđeno iščekivala njihove prve rezultate. No, kada sam u pitanju ja sama, onda je stav bio: ma Boooog s tobom, kakav biznis, to nije za mene, ne mogu ja to. Nisam ja iz takvog okruženja, nemam ja taj skill, nisam prodorna, nisam glasna. To je sve za nekog drugog. Ali kad je taj netko drugi u pitanju, onda je: pa ona može stvoriti okruženje, naučiti skill, biti takva kakva je i raditi s ljudima kojima ona baš takva paše.

I nisam mogla, a da se ne zapitam: što stvarno? Zašto ti je toliko lakše vjerovati u druge, negoli u sebe?

Ako i ti imaš ili si imala slične misli, odgovor je poprilično jednostavan: ne čuješ njihove strahove. Više vjeruješ u druge jer ono što ti čuješ jest njihova ideja, ali njihove strahove ne doživljavaš i ne osjećaš kao svoje.

Zato ti se lakše poistovijetiti s idejom jer nju možeš osjetiti. A to znači samo jedno: ta ideja vrijedi i za tebe. Ako vjeruješ da drugi mogu uspjeti, to isto živi i u tebi. No, razlika bude u tome što, kada dobiješ ideju, u konačnici ju ne isplaniraš. Jer umjesto da se fokusiraš na nju, ti se fokusiraš na ono: što ako ne uspijem, što ako izgubim pare na ovome, što ako to nije za mene i slične fraze koje ti servira mozak (o tome zašto to radi pisala sam ovdje).

I to me sve podsjetilo na onu pričicu o žabama koje su se natjecale, a cilj je bio dosegnuti vrh visoke kule. Okupilo se puno publike koja je pratila natjecanje, ali nitko nije vjerovao da će iti jedna od žaba uspjeti pa su zviždali i vikali: “Ma preteško je to, nema šanse da će biti pobjednika. Radije odmah odustanite!” Ubrzo, malene žabe počele su se rušiti i odustajati. Samo je jedna od njih bila uporna. Neumorna, nastavila je sve dalje i penjala se sve više te naposljetku uspjela stići do vrha. Svi su željeli znati kako je uspjela, no kada su je pitali shvatili su da je: gluha.

Pa budi i ti gluha za sve sabotirajuće misli koje te plaše i govore ti kako ti nešto ne možeš, ali dobro otvori uši za onaj mali glasić koji ti govori: zašto ne bi pokušala? Jer tko zna kakve sve vrhove možeš dostići, ako odlučiš slušati selektivno.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!