Ovdje govorim o onim situacijama koje te izbace iz takta. Bio to šef, koji opet očekuje nemoguće, muž koji se ne ustaje s kauča, djeca koja vrište, a ti nemaš kapacitet da ih sada hendlaš, rodbina koja neprestano uskače sa savjetima, bez da ih je itko za iste pitao.

Pa izgubiš živce, izdereš se, opsuješ, protreseš. Okomiš se na onog tko ti se prvi nađe u redu, najčešće su to nažalost djeca ili jednostavno član obitelji kojeg voliš najviše pa ti se automatski po njemu istresati i najlakše.

U trenu kad se smiriš, čudiš se kako se to tebi dogodilo, jer si inače smirena, dobro hendlaš sebe i svoju svakodnevicu, ne pičkaraš, ne bijesniš, nisi agresivna. Pitaš se: što se to upravo dogodilo? Pa ovo nisam ja.

Žao mi je ako ću te razočarati, ali moram ti reći: jesi, to si ti. Ti koja na situaciju reagiraš, umjesto da odgovaraš. Ti koja se znaš nositi sa situacijom kada je ista u tvoju korist, ali čim se stvari izokrenu, vratiš se na automatske postavke. Zreo čovjek, smiren čovjek zna da na svaku akciju slijedi odgovor, a ne reakcija. Reakcija je nešto automatsko, nešto što vučemo još iz djetinjstva kada je trajalo naše programiranje. I to su oni automatski programi koji iskaču kada osjetimo opasnost bilo koje vrste.

Da pojasnim: ako su ti kao maloj govorili da nije lijepo odgovarati odraslima, da si zadnja u redu za riječ, da moraš biti tiha, pristojna, dobra, da ne smiješ biti prodorna, glasna ili zahtijevati svoje – to si usvojila.

Kada bi toj maloj tebi bila puna kapa tih pravila, ti bi vjerojatno nekad zaplakala. Okidač za suze bio je možda umor ili glad, ali vjerojatno bi ponekad jednostavno plakala i vrištala. Sada kada si odrasla, to ne radiš jer nije primjereno da sad nasred ceste počneš vrištati. Ali kad ti prekipi, projiciraš tu frustraciju kroz svoju reakciju vikanja, psovanja, čak i agresije bilo prema sebi, drugima ili prema stvarima. Što znači da reagiraš na razini – malene djevojčice. Iako su godine prošle, tvoje reakcije nisu se pomaknule od reakcija djeteta. Refleksne su.

Sjeti se toga i onda kada netko drugi na tebe reagira scenom, dramom, psovanjem ili vikanjem. On ili ona su u tom trenu na razini četverogodišnjaka.

No, vratimo se na sebe, jer ovaj blog i jest tu da ti pomogne da vratiš svu odgovornost u svoje ruke. Kako sad reagirati na razini tridesetogodišnjaka ili koliko već imaš godina? Jednostavno je, ali nije lako.

Trebaš zastati. U toj jednoj sekundi između emocije i reakcije. Zastati. I kad kažem u jednoj sekundi, imaš doslovno jednu sekundu.

U sekundi prije nego eksplodiraš, upitati sebe: zašto sada osjećam ovaj bijes i tko ga je potaknuo? Taj netko drugi ili ja sama? Uvijek ćeš doći do odgovora da si ga potaknula ti sama. I to je ok. Tvoj sljedeći posao je da vidiš: zašto si ga potaknula i što ti smeta kod same sebe pa pukneš. Pomoći ću ti primjerima:

• ako te ljute primjerice djeca dok skaču i vrište, nije do njih. To su djeca. Tako moraju. Ti si ta kojoj vjerojatno nekad isto nije bilo dozvoljeno ili se na istu situaciju na tebe reagiralo deranjem, vikanjem i psovanjem. Pa ponavljaš obrazac.
• ako te ljuti suprug koji se usudio leći na kauč ili izaći s prijateljima, nisi ljuta na njega. Nego na sebe, jer isto sebi ne dozvoljavaš (pod izgovorima: ja ne mogu jer moram ovo i ono).
• ako te ljuti netko u okolini tko je primjerice imao muda da nešto kaže, napravi ili ima. Nisi ti ljubomorna, nego si ljuta jer bi i ti htjela isto, a misliš da ne možeš.
• ako si bijesna jer ti je puna kapa posla, šefova, kolega, sistema, nisi bijesna na posao. Nego na sebe, jer misliš ako odeš od tamo da se nećeš moći snaći dalje.

Primjera može biti milijun. Ovi su samo da zapamtiš da je uvijek i samo do tebe. To je možda najteža istina koju ćeš ikada prihvatiti, ali i dalje je – istina.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!