Stres govori o tebi više nego što misliš

Pod stresom sam. Ne mogu. Ništa ne stižem. Ne spavam. Nikad kraja. Dan bi trebao trajati 48 sati.

Jednu stvar imam reći na tu temu: stres je izbor. I to tvoj vlastiti.

Ako si kronično pod stresom, to ne mora značiti da je tvoje okruženje loše. To samo znači da u tom istom okruženju izabireš svaki dan raditi ono što te ne veseli.

Ako smatraš da ti govorim to iz nekog svog savršenog balončića koji nema dodira s realnosti i iz kojeg je lako pametovati, samo ću ti reći da sam do prije koju godinu živjela uz modus operandi Pod stresom sam. Ne mogu. Ništa ne stižem. Ne spavam. Nikad kraja. Dan bi trebao trajati 48 sati. Dok me taj isti modus nije doveo do ruba zloćudne bolesti.

Ali, nije svako zlo za zlo, dapače, ono što mi percipiramo kao zlo, često je samo lekcija. Koja će se ponavljati dok je ne usvojiš. Srećom da brzo učim 🙂 pa me moja lekcija naučila sljedeće:

stres i preplavljenost često nam služe da bi mogli sebi dodati neku dodatnu vrijednost. Da bi mogli pričati koliko toga imamo, da bi mogli sebe žaliti, da bi nam se drugi mogli diviti, da bi sebi mogli opravdati svoje postojanje, da bi vrijedili više u očima drugih (a ti isti drugi često ne vide ni 5% od svega što radimo i koliko se trudimo pa u trenu kad to shvatimo odemo ravno u frustraciju i još veći stres).

Ukratko: o svojoj to-do listi i stresu imamo potrebu misliti, pričati i pokazivati je jer duboko u sebi smatramo da vrijedimo samo ako u danu napravimo 1000 stvari i ako svaku od njih napravimo perfektno.

Ako si odmarala, nisi se živcirala, nisi imala što pogriješiti ili jednostavno nemaš tisuću stvari za uraditi mogli bi te percipirati kao lijenu, nonšalantnu, neuspješnu ili jednostavno dosadnu.

Pod rizikom da me etiketirate, iskreno ću reći: ja danas živim da odmaram. Pod odmorom ne mislim ležanje na kauču i blejanje u plafon. Osobno mi je najveći odmor kad radim ono što volim: kad se družim sa svojom obitelji, kad šećem u prirodi, kad vozim biciklu, kad crtam, kad pišem, kad provodim vrijeme s dragim ljudima. To je moja vlastita definicija odmora i što je još važnije: to je moj prioritet.

Zato slažem svoju to-do listu na način da ju riješim što brže, efikasnije i lagodnije, a kako bi što više vremena posvetila svom odmoru.

Tako je: umjesto da odmor slažem prema to-do listi, ja radije to – do listu slažem prema svom odmoru. I ovaj način mi omogućuje da živim u stres free zoni, koja zapravo nema nikakve veze s količinom stvari koje moram obaviti, nego načinom na koji ih obavljam. Da se razumijemo, moje to – do liste i komplikacije u svakodnevnici ponekad su isto tako beskonačne. U tom slučaju, kako bi stvorila prostor za što više svog odmora, pratim sljedećih nekoliko koraka:

  1. U prvom koraku prioritiziram samu sebe: što je meni važno, što je meni bitno, što je meni hitno (umjesto da mislim da je bitno i hitno drugima). Ako to ponekad znači otkazati neko druženje, prebaciti neki zadatak za sutra, ne skuhati ručak nego ga kupiti gotovog – neka bude tako.
  2. U drugom koraku kažem sebi rečenicu nobody dies ili nitko nije umro. Ako imam previše toga pa se bojim da ću pogriješiti – ako se to i dogodi, nitko nije umro. Ako danas ne opeglam robu – nitko nije umro. Ako primim neugodan poslovni mail – nitko nije umro.
  3. U trećem koraku naučila sam odustati na vrijeme. Ne ići glavom kroz zid. Ako ne ide, ne ide, jednostavno odustani, danas nije tvoj dan. Prespavaj jer je jutro uvijek pametnije od večeri.
  4. U četvrtom koraku naučila sam prihvatiti pomoć. Sve što netko drugi ponudi napraviti umjesto mene, dapače!
  5. U petom, najvažnijem koraku naučila sam pitati za pomoć. Kolegu, obitelj, prijatelje. To su jednostavne rečenice koje zvuče: hej neću danas stići to, možeš li mi uletjeti.
  6. Šesti korak i najteži: naučila sam da udahnem i da se naviknem na misao da sam ja ta koja bira svoje prioritete i koja mora jasno i glasno ponekad reći: ne. Bez opravdavanja i bez lošeg osjećaja.

Ovih šest koraka za mene je stvorilo stres free zonu. U periodu kada imam full time posao, dvoje djece, kućanstvo, društvene i ostale prilike i neprilike, svađe, nesporazume, retrogradne merkure, beskonačne dane kada mislim da ništa neću stići, mjesece u kojima nema slobodnog vikenda da radim ono što hoću. Ali umjesto da se žalim kako moram, ja na to gledam ovako: napravit ću što mogu i što mi se da. Ako nemam izbora okolnosti koje živim i nešto jednostavno moram (primjerice: ići na posao 🙂 ), barem uvijek imam izbor kako da tu okolnost učinim što ugodnijom i lakšom. I taj izbor nikad nije s namjerom da imam o čemu da se žalim i o čemu da pričam. Namjera je uvijek i samo da održim svoj kapacitet za odmor.

close

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *