Tvoji roditelji se žrtvuju za tebe, njihovi roditelji žrtvovali su se za njih, ti moraš za svoju djecu,… Narativ koji glorificira žrtvu je toliko prihvaćen, da zapravo na neki čudan način i postavlja ljestvicu dobre osobe, dobrog roditelja, dobrog supružnika, dobrog prijatelja.

Osobno mi ta riječ oduvijek nosi asocijaciju težine, gorčine, nekakav znoj, krv, okove i prizvuk: radim ono što ne želim, što me oštećuje, što me sakati, što me unazađuje, ali moram jer samo ako oduzmem od sebe, moji voljeni će moći imati. I tako je žrtva postala najveći izraz ljubavi.

U mom svijetu to ljubav nije.

Živjeti kroz žrtvu i davati komadić po komadić svako malo? Dok ne ostaneš prazna? I od kud ćeš onda dati? Kad je prazna čaša ikoga napojila?

Ako voliš ljude oko sebe, onda nećeš raditi na tome da si uzimaš, nego na tome da si daješ.

Upravo shvaćajući to, žrtva je u mom rječniku poprimila potpuno novo značenje: ona je postala proširenje mog kapaciteta. Jačanje moje volje i sposobnosti da sebe uvjetujem, da sebe naučim, da sebi dadem, da sebi pružim – i sad slijedi ono najljepše:

a kako bi sve to mogla dati i podijeliti s drugima.

Moja žrtva je više nešto kao razmjena i izgleda ovako:

Hej, ja ću uložiti svoje vrijeme, energiju i novac, a da naučim kako ekspandirati, kako narasti i kako se ispuniti…  I onda, kad napunim svoju čašu, vratiti se do onih koje volim i s njima to podijeliti.

Pa onda takva žrtva postaje nešto što ima smisla, jer nitko nije zakinut ni otkinut. Dapače, svi dobivaju. Onda je plodove takve žrtve puno lakše brati. I baš tu, žrtva prestaje biti žrtva i postaje rast.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!