Znate, ja sam jedna od onih žena koja bi primjerice u frizerskom salonu, dok joj frizerka pere kosu, na pitanje: da li je voda ok?  – uvijek rekla da jest, čak i onda kad nije.

Jedna od onih koja bi, kad u trgovini nešto kupi pa dođe na blagajnu i cijena ispadne veća od onog što piše na policama – šutjela i mislila pa nema veze, neš ti.

Jedna od onih koja bi, kad konobar donese veliki macchiato, a ja sam tražila bijelu kavu, rekla: nema veze, dobra je i ova. Iako mi se baš pila bijela.

Jedna od onih koja je imala nekoliko komada fine odjeće koje nikad nije obukla jer je mislila da bi u njima bila previše.

Ukratko, bila sam ona koja nije znala i nije mogla zauzeti svoj prostor. Niti u doslovnom niti u prenesenom smislu. Posljedično, moj prostor se smanjivao i to sve do trenutka dok me nije počeo gušiti.

Trajalo je dosta vremena, dok sam naučila da mi prostor u kojem ću napokon prodisati nitko neće i ne treba dati, već da ga moram stvoriti i/ili zauzeti ja sama. 

S divljenjem i uz dozu zavisti sam gledala žene koje bez problema zauzimaju svoj prostor, izražavaju svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, vješto hendlaju situacije i ne odstupaju ni milimetra od onoga što žele i što im je ugodno. Htjela sam i ja tu vještinu.

S obzirom da sam znala da je vještina stvar koja se uči, nije mi nije preostalo ništa drugo, negoli da se okružim takvim ženama i da učim od njih: da gledam kako govore i ustima i tijelom, da slušam njihove izraze, da pratim njihove reakcije i najviše od svega: njihovu namjeru da beskompromisno idu za svojim ja.

Tako su me naučile da je zauzimanje prostora zapravo ekspresija, odnosno vlastito izražavanje ljubavi prema sebi. Ako ga ne zauzimam, to znači da ne volim sebe (dovoljno), da ne poštujem svoje granice, da ne vjerujem svojim dojmovima, da ne slijedim svoje želje, da ne idem prema svojim preferencijama. Zato se na kraju pogubim lutajući po tuđim prostorima.

Pa je ključ za zauzimanje mog vlastitog bio upravo u tome da (sa)znam što želim, što mi odgovara i to isto jasno i glasno komuniciram. A najviše da to komuniciram upravo u onom trenutku kada je zanemareno ili u bilo kojem smislu pogrešno shvaćeno, umjesto da se baš tada povlačim. U praktičnom svijetu tako je zauzimanje prostora doslovno izgledalo:

Voda nije u redu.

Kriva vam je cijena, ne želim to platiti.

Žao mi je, nisam to naručila.

Obući ću ovu haljinu koliko god mislila da je previše.

U početku su mi ovakve rečenice izazivale ogromnu neugodu. Ali ona je nestala kroz ponavljanje. U početku su dolazile i kroz zakašnjelu reakciju: mogla sam to i to reći, ali nisam. Nema veze, vratit ću se. Jer sve je to skupa bilo dobro uhodavanje. Tako da je s vremenom i vježbom postalo baš kako treba.

Jer prostora ima za sve: tako da, ako pratim sebe, ne uzimam tuđi, već samo ograničavam svoj. To je nešto kao i sam svemir, što ga više svatko za sebe stvara, on sam od sebe dalje ekspandira.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!