Nedavno sam čula rečenicu: ljubav je izbor. Čuvši to, u meni se probudilo tisuću iglica koje su vrištale: ma kakvi! Ljubav je ljubav, ona se dogodi i ona traje, ona je čudo i ne može biti izbor.

Izbor podrazumijeva rad, trud, volju, angažman, da ne kažem napor. Ljubav nije takva, ona je fluidna, lagana, ne-naporna.

No, kada sam malo duže promišljala o svemu tome, na kraju sam se poklopila ušima i u potpunosti složila. Pogotovo kada je u pitanju partnerska ljubav.

U svakom odnosu svaki dan možemo ili ne moramo birati ljubav. Odnosno, možemo ili ne moramo birati akcije koje će biti njezina ekspresija. Zato i kažu da ljubav sama po sebi nije dovoljna. Potrebna su djela.

Ona poput poljupca, zagrljaja, riječi, ali u određenim periodima života potrebna su djela u obliku odluka i nekakva zajedničke strategije za sretan, jednostavan i miran život kojem težimo.

Problem kod mnogih nastaje kada za odluke koje smo donijeli u ime te iste ljubavi, okrivimo drugu stranu. To je onaj trenutak, koji neizbježno dođe, a u kojem krenemo zbrajati tko je kome što, kad i koliko dao, kada se i koliko žrtvovao, koliko je tko u čemu izgarao. Tako je, krenemo jedni drugima nabijati na nos.

To tako nije fer ni prema nama ni prema drugoj strani.

Naime, svaka odluka koju donesemo u bilo kojem području života je isključivo naša i isključivo smo sami odgovorni za nju. Čak i onda kada se osvrnemo pa shvatimo da nam se posljedice takvih odluka baš i ne sviđaju.

Jer kada birate donijeti odluku iz ljubavi, uvijek ćete drugoj strani reći: da! I to zato što ste u tom trenu 100% sigurni da je osoba kojoj govorite da, vrijedna toga. Da je vrijedna toga da joj se prilagodite, da ju podržite, da stavite po strani nešto što možda i sami želite.

To vaše da mogu biti svakodnevne odluke: ja ću pričuvati djecu, ja ću kuhati, ja ću preuzeti režije, ja ću se brinuti o automobilu, a mogu biti i one velike: ja ću se preseliti s tobom, ja ću staviti karijeru na čekanje, ja ću slijediti skupa s tobom tvoj san.

I to funkcionira, dok birate ljubav svaki dan, odnosno dok svoje odluke birate gledati kao njezinu ekspresiju prema osobi koja je toga vrijedna.

U trenu kada to prestanete, kada vas pojede svakodnevica, obaveze, egotripovi i sve ono što imate na repertoaru vlastitog funkcioniranja, prestanete birati ljubav.

I onda gledate situaciju iz nekog drugog kuta pa malo po malo počnete kriviti osobu pored sebe za vaša vlastita, s čvrstom i slobodnom voljom izrečena: da. Počinjete im nabijati na nos vaša vlastita djela ljubavi.

Sada osobu kojoj ste davnije rekli da krivite za svoje vlastite odluke i to samo iz jednog razloga – smatrate da u ovom trenu toga više nije vrijedna. Da trenutno nije vrijedna vašeg da. I onda je lakše okriviti nju za odluke koje ste donijeli sami jer, hej, tko bi sebi priznao da je možda pogriješio?

Newsflash: nitko nije pogriješio. Na kraju krajeva, odluke su tu da se s vremena na vrijeme preispituju. A ako u tom preispitivanju odlučite izabrati ljubav – vidjet ćete da je osoba preko puta i dalje vrijedna vašeg da. To što momentalno to ne možete vidjeti, ne znači da nije tako.

Ako pak, preispitate i odlučite da osoba koja je nekad toga bila vrijedna, sada zaista više nije – pa onda slijede neka nova da, ali ovaj put ćete ih izreći nečem drugom.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!