Nedavno sam bila u crkvi gdje se tijekom mise revno molilo da Bog da što više redovnika i redovnica u službu. Iste žene koje su molile, nakon što su izišle iz crkve, oduševljeno su jedna drugoj prepričavale dogodovštine sa svojim unucima.

Na parkingu od prije nekidan čovjek se žali da više nema hlada unutar kojeg može parkirati svoj automobil. Kada sam ga upitala onako u polu šali: a kad ste vi zadnji put posadili neko drvo – ušutio je.

Na nedavnoj večeri poznanica se žalila kako čeka nekakvu dozvolu od nadležnih, ali kako prije na red dolaze mange i njihovi sinovi i kako se njih drugačije gleda. Ta ista poznanica je često po bolnicama i nikad ne ide bez punih vrećica pršuta, maslinovog ulja i ostalog jer da vidiš kako te ovako odmah drugačije gledaju.

Zanimljivo je kako pravdu, poziv, odgovornost zazivamo uvijek za druge, ali za nas ta pravila i ta pravda ne vrijede. Mi imamo pravo proći lišo, da nam se gleda kroz prste, da se snađemo malo bolje.

Mi bismo što više svećenika, ali neka to nečija druga djeca rade, jer mi ćemo odgojiti djecu koja će nam dati unuke.

Mi bismo hlad, ali ne bismo se potrudili da posadimo samo jedno stablo.

Mi bismo korektan sustav, ali isto bi preko reda.

Apsolutno je jednaka stvar kod većine i u osobnom, svakodnevnom svijetu.

Zato te danas pozivam da razmisliš gdje leže tvoji vlastiti paradoksi i u kojem dijelu života nešto želiš, ali tvoje akcije koje činiš na dnevnoj bazi tu želju nimalo ne podržavaju.

Možda bi voljela nešto promijeniti kod sebe – postati čvršća i dosljednija, ali se i dalje želiš sviđati ljudima oko sebe.

Možda bi promijenila posao, ali ne bi naučila neku novu vještinu.

Možda bi htjela imati manje stresan posao, ali i dalje biraš javljati se na telefon i u podne i u ponoć ili čitati poslovne mailove u svako doba.

Htjela bi da te djeca više slušaju, ali i dalje nisi dosljedna u nagradama i posljedicama.

Htjela bi da imaš više samopouzdanja, ali ne izlaziš iz sigurne zone i ne isprobavaš neke nove stvari.

Htjela bi da imaš više vremena, ali i ovo što imaš, trošiš na gluposti.

Htjela bi se više opuštati s društvom, ali kad god te netko negdje zovne – uvijek imaš izgovor zašto im se baš sad ne možeš pridružiti.

Htjela bi više zdravlja, ali i dalje njeguješ nezdrave navike.

Najveća zabluda kod ljudi je ta što misle da će određena promjena doći servirana na pladnju na velika vrata.

Neće. Ništa ne dolazi na veliko i što je najvažnije: ništa ne dolazi izvana. One male, svakodnevne promjene koje uvedeš će se kroz vrijeme nakupljati i jednog dana postati baš onako velika stvar.

Najveći problemi koje imamo u životu nastaju upravo zato što smo prestali obraćati pozornost na male stvari. Koje s vremenom postaju velike. Kao lavina koja krene od jedne pahulje, ali kada se nakupe milijarde tih pahulja, ruši sve pred sobom.

Ali, kako te mogu srušiti, jednako tako male stvari mogu ti izgraditi što god poželiš. To ti je ono, zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača.

Treba samo malo vremena, dosljednosti i naravno, živaca. A njih čeličiš tako da ti je fokus na – rezultatu kojeg želiš, a ne kojeg trenutno imaš.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!