Razlika između onog što želiš i onog što trebaš

Bio je to 22. dan mjeseca veljače. Godina je 2017. Sunčan i, za jednu zimu, prilično topao dan.

28. je tjedan moje druge trudnoće.

Inače nisam nešto s brojkama, ali ove sam zapamtila. Iz više razloga. Naime, baš tih dana intenzivno sam razmišljala o svojim željama.

Kontemplirala sam u glavi što mi sve treba da bih bila potpuno sretna. Ne sjećam se svih detalja, ali znam da je moja lista želja izgledala ovako nekako:

  • novi posao u struci
  • putovanja
  • više izlazaka
  • iscrtane obrve kod kozmetičarke (da, priznajem)
  • upoznati još novih ljudi
  • vlastiti stan
  • nova garderoba
  • još više druženja
  • čitati knjige
  • pisati

Ukratko: htjela sam puno toga promijeniti. Jer, samo da se još to promijeni i sve to dobijem – onda će biti u redu.

Isti dan, negdje u rano poslijepodne imala sam dogovoren pregled kod doktorice koja je vodila moju trudnoću. Rutinski, pomislila sam, jer nema se tu što.

Nakon što je obavila pregled, doktorica (inače vesela i nasmijana žena) naglo se uozbiljila. Crte lica postale su joj oštre, a glas drhtav, ali dosljedan. Podigla je bradu i započela:

Ivana, bojim se da ćete morati odmah u bolnicu. Vaša beba svaki tren mogla bi izići. Zato vam je potrebna njega i 24satni nadzor da vas pokušamo što duže zadržati u jednom komadu. Od sada pa nadalje, za svaki dan koji ne rodite, zahvalite Bogu.

Sjećam se da mi je prva misao koja je prošla kroz glavu bila: ona se šali. Ova žena se sigurno šali. Pa imam još ohoho do termina.

Kada sam u drugoj sekundi shvatila da ovdje ima svega, osim šale, niz moje lice počele su teći suze.

Ali, ali, ovo je tek 28. tjedan. Beba nije spremna, nejaka je. – prozborila sam susprežući jecanje.

Ivana, ja vjerujem da će sve biti u redu, ali jako je važno da odmah pođete u bolnicu. – odvratila mi je.

Sljedeće čega se sjećam jest vožnja prema bolnici. Gledajući more, zgradice uz cestu, stabla i grmlje, nastavila sam razmišljati o željama. No, sada na jedan potpuno drugi način:

Shvatila sam da ne trebam ništa da bih bila sretna, osim onoga što već imam. I zato sada, umjesto popisa, imam samo jednu želju: neka da sve ostane točno onako kako jest.

Rado ću mijenjati cijeli svoj popis i sve ono što ja mislim da bi trebalo i kako bi trebalo za sve ono što trenutno jest i što trenutno imam. Jer je dovoljno. Jer je savršeno. Jer je predivno.

Imala sam sreću da me Bog uslišio. Idućih par tjedana sve je ostalo kako jest. Onda se ipak promijenilo. Na bolje.

I to je bila, usudila bih se reći, jedna od najvećih lekcija mog života: ono što želim, nije ujedno i ono što trebam.

Nemojte me krivo shvatiti, nije da ne želim više ništa. Čovjek sam, želim i dalje svašta, maštam, zamišljam, nadam se i radujem se. Ali razlika je samo u tome što istovremeno to što želim, ne trebam da bih bila sretna. Želje me ne uvjetuju i ne barataju sa mnom, već ja baratam s njima u neprestanoj igri i iskušavanju života samog.

Pa mislim da upravo zato, što više toga ne trebam, nekako više toga u život stiže.

close

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *