Jedno od najtežih pitanja koje mi je u životu postavljeno bilo je: što ti zapravo želiš? Ne u budućnosti, nego sada? Evo sada, u ovom trenutku, koja je tvoja želja, koja je tvoja potreba, što je to zbog čega bi se ti osjećala bolje, lakše, sretnije?

Odgovor je bio: nemam pojma. Ne vidim, ne znam. I što je još gore, ne znam ni kako da saznam.

Navikla sam živjeti na automatskom modu: kuća, djeca, posao, obaveze, ispunjavanje očekivanja,  prilagođavanje svemu i svakome, jer Bože sačuvaj da se netko uvrijedi, naljuti ili još gore, da pomisli: vidi, ova je takva i takva.

I u toj mašini koja se vrti i koja te cijedi, u jednom trenutku netko se sjeti pitati: a što ti stvarno želiš, hoćeš, trebaš? Iako na početku odgovor nisam znala, do njega sam ipak uspjela doći. Kako?

Tako da sam krenula od malih stvari. Svakodnevnih, naizgled bezveznih, da ne kažem bizarnih. Doslovno, kad osjetim potrebu da idem na wc – da odem na wc. A ne da, primjerice kad sam na poslu, trpim jer još ću samo ovaj zadatak, pa još ću samo ovo, pa još ću samo ovo. Dakle, od onih osnovnih fizioloških potreba, do onih psiholoških, društvenih, intelektualnih. Jer ako nisi u stanju prepoznati male potrebe i želje i ići za njima, vjeruj, pogotovo nećeš moći niti one velike.

Evo nekoliko jednostavnih primjera od kojih sam počela:

Glad. Gladna sam, ali ručak je za pola sata pa ću se strpjeti. Ne, odsada pa nadalje ću pojesti u trenu kad sam gladna, bez čekanja i odgađanja zadovoljenja svoje potrebe.

Umor. Umorna sam, ali ići ću glavom kroz zid samo da napravim sve što sam zacrtala. Ne, odsada pa nadalje kad sam umorna, naučit ću napraviti pauzu.

Prijateljica me zove na kavu i pita me gdje ćemo sjesti. Ja kažem: svejedno mi je, gdje god hoćeš. Ovaj put neću reći svejedno, nego idemo tu i tu. Čak i ako mi jest u tom trenu svejedno, natjerat ću se da odaberem barem jednu preferenciju. Odnosno da se upitam: u kakvom okruženju ja sad želim sjediti – van, unutra, uz more, u kvartu, u fancy kafiću ili lokalnoj birtiji, itd.

Što želiš za rođendan? Ne znam, izaberi bilo što – neka bude iznenađenje! Osoba nije pitala što ona želi tebi za rođendan, nego što ti želiš za svoj rođendan. Novi odgovor će biti: želim to i to. Jer realno ja želim iznenađenje, ali da osoba pogodi što želim – tako da iznenađenje ne bude poklon, nego to kako je dobro pogodila. Prečica je da to odmah kažem.

Te male stvari kroz koje na dnevnoj bazi zadovoljavaš svoje vlastite potrebe, odnosno biraš svoje preferencije, natjerat će tvoj mozak da i za one veće razmišlja u sličnom obliku: što je meni u ovoj situaciji važnije, ljepše, bitnije izabrati?

Biranje je ključno. Ako ne vidiš svoje potrebe u ovom trenutku, odnosno ne možeš ih prepoznati, to samo znači da cijelo vrijeme biraš ono što netko drugi želi. Ili, što je još gore, pretpostavljaš što netko želi pa biraš učiniti prema izmišljenim preferencijama. Zato se često dogodi da na kraju svi skupa ostanete razočarani, a ti se osjećaš izdano i neprihvaćeno, jer eto radiš sve za druge, a nitko ni hvala da ti kaže.

Zato, nije ni čudo da ne poznaješ svoje preferencije ni potrebe. Jednostavno, jer ih manjom frekvencijom ispunjavaš. Iako su nevjerojatno stvarne.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!