Zato što znamo da u tom slučaju moramo stupiti u kontakt s onim dijelovima sebe koje izbjegavamo, zatomljavamo, negiramo ili ignoriramo.

Ako želim prestati biti people pleaser, moram se pozabaviti s onim djetetom unutar sebe, koje misli da će ostati samo i jadno na ovom svijetu, ukoliko ne ispunjava želje i kima glavom svima okolo.

Ako želim naučiti postaviti granice, moram se pozabaviti dijelom sebe koji se boji konflikta i svađe pa ih uporno izbjegava, gazeći sve svoje principe i učeći druge da ih isto tako ignoriraju.

Ako želim prestati paničariti i dovoditi se do anksioznih ataka, moram zaviriti u traume koje su me do toga dovele.

Ako imam problem s prekomjernim i nepotrebnim trošenjem novca, moram se pozabaviti razuzdanim dijelom sebe koji odbija kontrolu i/ili disciplinu.

Ako želim u bilo kojem pogledu izaći iz ormara s onime što jesam, što želim i što volim, moram se pozabaviti dijelom sebe koji se boji da će biti osuđen, odbačen, krivo okarakteriziran kao ovakav ili onakav.

Sve nabrojeno je sve ono što uporno izbjegavamo pod izlikom da su promjene teške. Ali, nisu. Dapače. Ako ih toliko jako želimo, to je zato što znamo da će nam na drugoj strani biti predobro! E sad, do druge strane treba doći. Most su upravo ti dijelovi. Ali on se neće izgraditi dok god ih izbjegavamo: jer su nam bolni, jer su nam neugodni.

Zato tajna svake promjene nije u ignoriranju, posramljivanju ili eliminiranju tih dijelova, nego u kretanju skupa s njima, kretanju kroz njih i kretanju unatoč njima.

Mislim da sam o tome već pisala, ali još ću jednom ponoviti vlastiti primjer: 10 godina je trajalo dok sam skupila hrabrosti pokrenuti ovaj blog.

Sprječavala me izrazita samokritičnost. Ona koja zvuči ovako nekako: što ti misliš tko si; nisi pozvana da pišeš o ovim stvarima; nisi dovoljno dobra; nemaš dovoljno znanja; nemaš resursa; tko bi htio tebe čitati; glava ti je u oblacima; ma bolje ne; sramotiš se.

Taj glas samokritičnosti bio je moj izgovor da stojim na mjestu. Ne mogu ja to – mene se odgajalo kritikom, tako je kako je, šta ću mu ja sad? Nikad se neću promijeniti.

Ipak, izazvala sam samu sebe. Idem pokušati unatoč tome. Unatoč tim kritikama u glavi. Probat ću samo šibati naprijed – govorila sam sebi – jer ako ne probam, neću nikad znati.

I krenula sam. Ali, želim da znate da taj unutarnji kritičar nije utihnuo. Nikad.

Vjerojatno nikad u potpunosti ni neće. Ono kako ga kontroliram je tako što sam ja postala glasnija. Razlika mene danas i mene prije 10 godina je ta što danas znam nadjačati tog kritičara.

To nadjačavanje zvuči ovako:

– nisi pozvana da pišeš o ovome. A tko bi me to trebao pozvati?

– nisi dovoljno dobra. Možda, ali mogu postati bolja samo ako pokušavam.

– nemaš dovoljno znanja. Ako samo jedna osoba ovdje pronađe što joj treba, dovoljno je.

– nemaš resursa. Ja jesam svoj najveći resurs.

– tko bi tebe htio čitati. A tko ne bi?

– glava ti je u oblacima. Neka je, tamo su i ideje.

– ma bolje ne. Ma bolje je da.

– sramotiš se. Veća je sramota ne pokušati.

I evo ti Perca, godinu i pol staža, 51 objavljeni post, preko 2000 duša koje su posjetile i pročitale ove stranice. I evo mene, skupa s njima, rado dijeleći sve ono čega sam se nekad plašila i sramila, uzbuđena kao malo dijete svaki put prije nego kliknem publish i objavim novu temu za vas.

Zaključak je: prava promjena, ona koja oslobađa, ona koja donosi katarzu, koja donosi novi level, ne dolazi uz nebeski zbor i zlatne perlice. Ona stiže u paketu s onime što izbjegavamo svo ovo vrijeme, s onime čega se najviše plašimo i s onime što nam je najviše neugodno.

Ako tražite promjenu, zavirite upravo u taj svoj paket. I ne bojte se, samo je paket, nije Pandorina kutija. Protrest će vas, ali nećete eksplodirati. Upravo suprotno: u tom pretresu ispustit ćete sve ono što vas je sputavalo. Pa ćete lakši i poletniji prijeći na drugu stranu. Tamo gdje je promjena već krenula.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!