Kraj godine, čovječe kako je brzo prošla, ni okrenuli se nismo. Dobro, tehnički ipak jesmo. I to 365 puta oko sebe, jednom oko daleke, ali esencijalne zvijezde. Svejedno, nismo to niti osjetili.

Puno toga čovjek ne osjeti, a trebao bi. Na primjer zraku sunca na licu, svježi zrak u rano jutro dok para izlazi na usta, enormnu količinu sreće kada ljubiš dijete za laku noć – još jednom dok spava, da ga samo malo bolje ušuškaš.

Ono što ja osjećam posljednjih dana je neka potreba da se opustim i jednostavno pustim očekivanja i ocjenjivanja. Rezime-e.

Pogotovo jer je kraj godine pa bismo trebali podvući crtu. Kao da nije dovoljno što nas već svi nešto ocjenjuju i podvlače naše crte: kako si se to obukla ili obukao, koliko imaš paučine po stanu, kakav to auto voziš, kakva su ti to djeca kad im se omakne nestašluk, kakve su ti to slike na Instagramu, kako si se tako nadebljala, ili kako si tako smršavjela?

Ne kažem da vas to treba doticati, uvijek će biti onih koji vas ocjenjuju, predrasude ionako nikad ne dolaze iz znanja, već isključivo iz neznanja.

Pa nemojte tako iz neznanja ni sami sebi nametati jednako tako plitke predrasude, a vezano uz svoje vlastite živote. A samo zato jer ne znate što će biti, kad i kako. Nemojte ocjenjivati svoju godinu dok odbrojavate njezine dane kraju.

Ne ocjenjujte ljestvicom da li je dovoljno dobro sve što ste radili, gdje ste bili, s kim ste se družili, koliko ste para zaradili, koliko ste uspjeli brže, više ili jače.

A pogotovo ne tlačite sebe mislima da, ukoliko sve što ste naumili niste stigli ili uspjeli, da nešto s vama nije u redu, da niste bili dovoljno dosljedni, sposobni, hrabri ili jaki.

Ocjenjivanje nosi pressing, strogoću, hladnoću i što je najvažnije, često ide po potpuno iskrivljenim, da ne kažem nerealnim kriterijima.

Zato ja svoju godinu ne ocjenjujem, nego ju promatram. S ogromnom količinom ljubavi za sve ono lijepo, ali još većom količinom ljubavi za sve ono možda malo manje lijepo.

Promatram, ne to što se i kako meni dogodilo, već tko sam ja bila kroz sve to, kako sam se nosila i s koliko sam mudrosti na svaku situaciju odreagirala.

U što sam birala uložiti svoje vrijeme i svoju energiju?

Jesam li bila nježna prema sebi kada bi pogriješila, umjesto da sam ponavljala monolog u glavi: eto ti, znala sam da nećeš moći?

Jesam li na vrijeme odustala od onog što nije za mene?

Što je još važnije, jesam li znala prepoznati što to nije za mene?

Jesam li znala ugrabiti ono što baš je za mene?

Jesam li se dokazivala sebi ili drugima?

Jesam li igrala na sigurno, iako znam da je to put u osrednjost?

Jesam li izazove po putu koristila kao izgovore da se poklopim ušima ili kao razloge da baš u inat guram i kroz njih rastem?

Jesam li u dobro sama sa sobom?

Jesam li iz svojih grešaka naučila i ojačala samopouzdanje ili sam se sakrila iza njih i dodala ih na listu samosabotaže?

Nakon što promotrite sebe kroz proteklu godinu, možete otprilike znati što vas čeka u idućoj.

Bog nam uvijek daje točno onoliko koliko možemo nositi – ovo je jedna 100% istinita i predivna rečenica, ali kod nje je i jedna ogromna pogreška. A ta je što se većinom veže uz kontekst ružnih stvari.

Jer ona najviše smisla ima upravo obrnuto: kada su u pitanju najskrivenije želje i snovi – oni koji djeluju toliko veliki i ludi da ih se bojimo izreći na glas i sebi, a kamoli drugima.

Da bi nam se ostvarili ti veliki i ludi snovi, za njih je potrebno stvoriti kapacitet. Jer točno to: Bog će nam dati onoliko uspjeha i ostvarenja, koliko ga možemo nositi.

Osvrnite se sad i promotrite: u kolikoj mjeri ste proširili svoj kapacitet za primanje u 2023. i što sve može stati u taj novo – stvoreni prostor u 2024.?

Svako dobro! 🙂

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!