Oduvijek sam, valjda kao i većina, sanjala o maloj kućici u cvijeću.

Onoj koja će biti samo naša, ona u kojoj ću rado ispijati jutarnju kavu gledajući kroz prozor u tišini, ona u kojoj ću stvarati uspomene, ona koja će mojoj djeci donositi miris doma, sigurnosti i djetinjstva. Ona kojoj ću se rado vraćati s dalekog puta, koja će mi biti ona gdje mi je najljepše, gdje mi je srce.

I dobila sam je. Točno onakvu kakvu sam željela, kakva je stajala na mom vision boardu i u spremljenim folderima s Pinteresta.

Prije nego što sam je odlučila poželjeti (da, jer prvo moraš odlučiti da ćeš željeti), mislila sam da se takvo nešto za mene nikad neće ostvariti. Bila sam podstanar u malom, starom stanu, bez posla i neke posebne perspektive, i bilo mi je sve to svjetlosnim godinama daleko. I vremenski i energetski i kapacitetski i financijski.

To je, mislila sam tada, rezervirano za one neke malo sretnije, malo bolje potkovane, one kojima je sve u životu lako. Meni nije tako. Ja sam rođena da se mučim.

Onda sam, u nekoj svojoj krizi, nekom svom dnu kojeg sam doživjela, a o kojem ću vam pisati vjerojatno jednog dana kada se dovoljno okuražim, čula od jedne osobe rečenicu:

Ne možeš imati ono što ne možeš vidjeti.

Pih, nemoj srat, uz dužno poštovanje – odgovorila sam. Pa vidim ja sve vrlo dobro svojim očima.

I tu griješiš, odgovorila mi je. Ne gleda se očima, nego umom.

Kako to misliš? – pitala sam.

Evo – podigla je olovku – što vidiš?

Pa olovku – odgovorila sam.

Da, to je olovka, bravo Ivana! – pomalo sarkastično je potvrdila. A sad mi reci, čime ju vidiš?

Očima, naravno – ispalila sam kao iz topa.

Ne, odgovorila je. Krivo. Vidiš je mislima. Vidiš je u umu. Tvoje oči samo pretvaraju sliku u električne impulse i šalju mozgu. Ako nemaš uma, odnosno misli, bez obzira na oči, ne bi je mogla vidjeti. Dakle, ova olovka prvo postoji u tvom umu, moraš je moći vidjeti tamo. Da bi je vidjela očima. Tako je i s onime što želiš.

Moram priznati da mi je ovo objašnjenje dalo misliti. Danima razmišljati. Što ako nije problem u odgoju, sustavu, obrazovanju, državi, tržištu rada? Što ako je problem u mom umu? Odnosno onome što on ne vidi?

Objašnjenje olovke je bilo sasvim logično pa, ne samo da sam odlučila u njega povjerovati, već je ta olovka ostala sa mnom do dana današnjeg.

Kada su u pitanju želje i aspiracije, moram moći za sebe vidjeti to ostvarenje, odnosno moći vidjeti sebe u tome gdje želim, a da bi u stvarnosti to mogla imati. Ili jednostavno prevedeno:

znala sam da moram povjerovati da je to za mene moguće.

A kako ste već imali prilike čitati ovdje: uvjerenja sam da je potvrda naše vjere u nama samima. Zato, nakon što sam odlučila povjerovati da je moguće, znala sam da tu vjeru moram potvrditi sama. Da moram pokazati onoj sili većoj od nas samih da mislim ozbiljno kad kažem: da, vjerujem.

Složila sam već spomenuti vision board, zamišljala sebe svakodnevno u novoj bijeloj kuhinji, moje djevojčice svaku u svojoj sobi, tu kavu koju pijem ujutro u samoći gledajući kroz prozor. Svaki dan po 15 minuta nekoliko godina zamišljala sam sve do detalja: mirise, dodire, svjetla, sjene, zelenilo, rubove, materijale. Sebe, svoju obitelj, prijatelje koji dolaze, jutra, večeri, vikende, Božiće, rođendane. Zamišljala sam čak i nervozu jer moram čistiti 🙂 .Gledala sam i emisije o nekretninama, skupljala ideje tamo, zamišljala da ih sada ja realiziram. Skidala slike s Interneta, gledala ih svaki dan u mobitelu. Obilazila sam trgovine namještajem i tražila onaj koji mi se sviđa, koji ću jednog dana staviti u svoj dom. Sve to onda kad je bilo svjetlosnim godinama daleko.

S ovakvim akcijama i potvrdama vjere svjetlosne godine pretvorile su se u zemaljske. I to ne u njih 100 koliko sam na početku mislila da će mi trebati, već u svega nekoliko. Slagale su se situacije, slagali su se poslovi, slagala se volja, slagala se promjena. I baaaaam – danas sam tu.

Tako sam u praksi naučila da je (barem za mene) ovo uvijek način na koji se ide prema onome što želiš:

1. odlučiš da želiš
2. povjeruješ da možeš imati
3. tu vjeru potvrđuješ sam(a) s onim što ti je u tom trenutku dostupno – makar to bile samo tvoje misli, sanjarenja i maštanja, a ne čekaš da ti potvrdi netko drugi
4. opustiš se i zabavljaš dok ne stigne.
   
   Eto, toliko je jednostavno. Nije lako, ali je jednostavno. Najteže je zapravo svaki put natjerati mozak da misli drugačije. U biti, i ne možeš ga natjerati. Možeš mu samo nježno od danas početi pričati novu priču. Ona koja ide tebi na ruku. I tvojim željama. I samo je iz dana u dan ponavljati.
   

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!