Zanimljivo je kako su materijalne stvari zapravo stvari dojma. Ili, da budem preciznija – doživljaja. Mi smo materijalna bića, u materijalnom svijetu i normalno je i ljudski da težimo lijepim stvarima. Ali, sve čemu težimo, težimo – ne radi konkretne stvari, već radi osjećaja koje nam te stvari bude.

Da bolje pojasnim, danas ću vas odvesti na jedno mjesto.

Točnije u kuću moje bake, jednu malu kužinicu s pogledom na cestu. Ispod prozora veliki je vrt, na kojem diše pokoja maslina, ograđen isto tako zidom na vrhu kojeg je zelena ograda, a drito po sredini prozora vidi se ulična lampa. Škure su uvijek zatvorene, zato da bi nešto vidio, moraš ciljati između grilja. Protrči tu i tamo maca po imenu Olga, loveći gušterice dok se kriju ispod trave.

Nisam, iskrena da budem, dugo gledala kroz taj prozor, ali pamtim detalje i znam ih kao svoj dlan. Nisam gledala, zato što moje bake više nema. O njoj sam pisala već puno puta, no da napišem i seriju knjiga, ne bi bilo dovoljno.

To je bila jedna sitna, okrugla ženica koja je imala enorman utjecaj na moj život. Toliko velik, toliko veći od mene same, da ga dugo zapravo nisam bila ni svjesna. Usporedila bih to s činjenicom da znamo da živimo u jednom ogromnom prostranom svemiru, prepunom sjajnih zvijezda, staza njihove prašine, galaksija, planeta, ali ih jednostavno nismo svjesni. Eto, tako otprilike.

Kako to već biva, osvijestila sam ovo nakon što je otišla. I to mi je malo žao, jer da sam shvatila prije – na vrijeme bi joj zahvalila. Ali nema veze, dan prije nego je izdahnula, rekla sam joj, držeći je za ruku, koliko je puno volim.

Sjećam se da su mi velike, tople suze klizile iz oba oka niz jagodice lica, spuštajući se dalje prema bradi i na kraju padale po njezinom naboranom obrazu, koje je znalo da pruža vjerojatno zadnji, preostalim atomima snage razvučeni smiješak u ovom svijetu, u ovom vremenu.

“Ne boj se“ – bilo je posljednje što mi je rekla. “Baka će uvijek biti tu.“

I to obećanje je održala – njezine molitve i dalje osjetim oko sebe, gotovo opipno kako me štite od svih čudovišta skrivenih ispod kreveta, ali i onih koji se besramno pokazuju.

No, da se vratim u tu kužinicu s početka priče. Često je sjedila u njoj, na drvenoj katrigi. Ruke bi joj bile položene na koljena, dok je iz džepa crne traveže virila bijela platnena maramica. Mali prst na njezinoj lijevoj ruci stajao je savijen. Bila se jednom ozlijedila dok je tukla kamenom bademe i prst se više nikad nije oporavio. Kosa joj je bila uvijek čista, mirisna i uredno počešljana u punđicu. Ako bi slučajno rijetko išla negdje, obavezno bi na glavu stavila šudar – tamno žutu maramu koju bi privezala ispod brade.

“Ne priliči staroj ženi poput mene da ide okolo bez šudara “ – često je govorila.

Jednom, kada joj je pozlilo, došla je hitna pomoć i na nosila su je stavili – bez da je stigla i mogla dohvatiti svoj šudar. Kasnije nam je tehničar ispričao da ga je, nakon što su je unijeli u kola Hitne pomoći, zamolila da se vrati u kuću po njezinu maramu, jer ona ne voli neuredna ići nigdje. Pa čak ni u bolnicu.

Osim tog žutog šudara, baka nije imala gotovo ništa. Od materijalnog, mislim. Nije imala svoje kune, a djed je bio (i još je) škrt pa joj novac nikad nije davao.

Ipak, s vremena na vrijeme baka bi se snašla, pa bi mi poskrivećki tutnula u džep 20 kuna za sladoled.

“Bako, odkud ti?“ – pitala bih je.

“Psssssst, samo uzmi i ne kaži nikome što ti je baka dala.“ – odgovorila bi strogim glasom da našu tajnu shvatim ozbiljno, ali nasmijanim očima, koje nisu mogle sakriti veselje što i ona sada može nešto dati svojoj unučici.

Taj crvenkasti papir s brojem 20 i banom Josipom Jelačićem koji gleda u daljine vrijedio mi je milijune. I još uvijek vrijedi. Jer to možda nije bilo mnogo – ali u isto vrijeme bilo je sve. Sve što je ona imala. I to sve je podijelila sa mnom. Tako je ta novčanica postala simbol za moju emociju obilja.

Zašto ovo sve pišem?

Pa kada vam padnu na pamet materijalne stvari, one koje imate ili možda one koje želite imati, znajte da njihova vrijednost, a samim time i mjera toga koliko će vas usrećiti, ovisi isključivo o vama. Odnosno, o osjećaju kojeg vam bude, o doživljaju kojeg u vama izazivaju.

Zato kada želite nešto materijalno ili ako gledate u ono što već imate, zapitajte se kakav osjećaj vam donosi, kakve doživljaje u vama budi. Dugoročno. I neka vam to bude misao vodilja da definirate vrijednost takvih stvari.

I jedino na taj način, materijalne stvari moći će vas ispuniti: kad nađete svoju novčanicu ili svoj predmet čija vrijednost nije u papiru, materijalu ili broju, već duboko skrivena u vašem srcu, tamo gdje s vremenom ne blijedi, već uvijek iznova raste.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!