Jedna od mojih najdražih osoba, s kojom sam praktički odrasla, ne čita i ne prati moj blog.

Inače, ona je jedna od onih, koja će se pojaviti, koja će te osjetiti bez da joj kažeš da ti treba i da te nešto muči. Koja će se pojaviti eto, i dok rađaš. Doslovno.

Evo potpuno nedamski ću ispričati jednu pričicu o tome. Dok sam rađala drugi put, od siline lijekova koje sam dobila za poticanje trudova, nagon sam dobila i za – WC. Ona je u tom trenutku bila sa mnom te je, nakon što sam teško dišući od bolova izustila: ali ja stvarno moram na wc, prasnula u smijeh, uzela me pod ruku, dugačkim hodnikom ispunjenim mirisom jeftinog bolničkog čaja iz one limene šalice, otpratila do plavih velikih vrata toaleta, otvorila ih i na moje čuđenje – ušla pravo za mnom unutra.

Pa gdje ćeš ti? – upitala sam je.

Slušaj ovamo sad, ti izvoli, sjedni, obavi što god trebaš. A ja? Ja ću začepiti nos i istrpjeti što imam, ali neću te niti na sekundu ostaviti samu. I da, evo ti moj mobitel, otvorila sam ti svoj Facebook pa gledaj dok sjediš da ti nije dosadno i da ne misliš o boli. Ja ću se sada okrenuti pa ti javi kad si gotova. – odgovorila mi je vrlo jasno i koncizno.

Druga situacija u kojoj bih vam dočarala tu osobu jest onda kad sam je pitala da bude krštena kuma mom djetetu. Odgovorila je ne krijući ponos, ali uz svoju karakterističnu dozu smijeha ovako:

samo da znaš, ja svoje uloge ozbiljno shvaćam. Tako da molim tebe i tvog muža da mi sad ne odapnete u neko dogledno vrijeme jer mi ne treba u ovom trenu da kupujem pelene, uspavljujem čeljade ili nešto treće. I još nešto, bez obzira na sve vaše familije, i briga me što vas je ko Rusa, ako se vama što nedajbože dogodi – mala ide pod moju doživotnu brigu i zaštitu.

U međuvremenu godine su prošle, djeca su rođena, prerasla su pelene, živi smo i zdravi, a puno stvari se izmijenilo. Rijetko se viđamo, ali to ne znači da se manje volimo. I baš me nazvala prošli utorak i rekla:

E, što ima? Vidim ja da si ti skroz aktivna na tom svom blogu i društvenim mrežama i meni je to drago, ali brate ja ti to, iskreno ću reći, ne čitam. Prvo što nemam vremena i drugo što je to tvoje sve nešto dubokoumno, meni se to brate ne da. Ali znaš da te isto puno volim i tako mi je drago da radiš to što voliš.

A zbog ovakve rečenice ja ju volim još više.

Mogla je, da ispuni neko moje zamišljeno očekivanje reći: ajme genijalno, ajme super, naježila sam se od tvojih tekstova, bravo ti!

Ali nije. Bila je potpuno iskrena. I ta iskrenost ne znači manjak podrške. Već upravo suprotno: ona voli i podržava na svoj autentičan način.

Koliko često imamo očekivanja od bliskih ljudi koja su zapravo naši vlastiti zamišljeni scenariji o tome kako bi se te osobe trebale ponašati prema nama, što bi nam trebali govoriti i kako bi trebali na sve naše reagirati. A onda, kada se ta naša očekivanja ne ispune – razočaramo se i krivimo te osobe. Prigovaramo, odlazimo u svađe, probleme, ponekad i u prekid odnosa, radi naizgled sitnice.

Uopće ne shvaćajući da su ta očekivanja zapravo projekcija nas samih, a ne objektivni odraz osoba preko puta nas. Stvarni kriterij toga koliko dobro poznajemo osobu koju volimo nije u tome koliko dobro možemo predvidjeti njezina djela, nego koliko dobro ih možemo razumjeti.

I tu leži ključ ljubavi: razumjeti zašto netko radi to što radi i to izabrati prihvatiti, čak i onda ako nam se na prvu ne sviđa. Naravno, ako smatramo da je vrijedno toga.

Nemojte brkati drugačije izraženu ljubav s druge strane s nedorečenim i/ili zamišljenim očekivanjima s vaše strane. Razočarat ćete se svaki put. Ne znajući da se razočaravate u sebe, a ne u osobu preko puta.

Sretno Valentinovo svima koji ga slave 🙂

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!