Prije koji dan imala sam razgovor s jednom divnom mladom ženom. Ona je stay at home mom. S obzirom da radim od kuće, imale smo zanimljivu temu za razgovor i složile se da se osjećamo blagoslovljeno što možemo biti prisutne u životima svoje djece i sudjelovati svaki dan u aktivnoj dinamici naših obitelji.

No, složile smo se i u tome kako nas puno drugih žena i okolina općenito, često ne razumiju i kako zapravo mame poput nas, ili da kažem žene poput nas, čak gledaju uz dozu sažaljenja s mišlju:

ona je vezana uz kuću.

Paradoks je u tome da takav dojam o ženama koje su odabrale obitelj, imaju upravo oni čiji su lanci daleko deblji, teži i ruzinaviji.

Oni koji se ne odvajaju od službenog mobitela, oni koji kud god firma okom – skaču velikim skokom, oni koji žive za 2 tjedna godišnjeg odmora u ljeti (ako se to uopće može nazvati odmorom), oni koji ne mogu zaspati nedjeljom jer je sutra ponedjeljak, oni koji privatnog života imaju jako malo ili nimalo. Oni koji izgubljeno vrijeme s djecom nadoknađuju poklonima, koji s partnerom više nemaju tema jer nisu razgovarali 100 carevih godina. E, baš oni najčešće govore o slobodi koju odnosi titula majke/kućanice/work from home žene.

Nasmijale smo se zajedno i zaključile da mi obožavamo biti vezane za kuću. I da je baš ta vezanost najveća sloboda koju smo uspjele postići: onu koja nam omogućuje da organiziramo svoje vrijeme, da jedemo kad nam se jede, spavamo kad nam se spava, da idemo van kad nam se ide van. Da provodimo dovoljno vremena sa svojom djecom da po njihovom pogledu znamo kad nešto ne štima, a ne tek kad nas zovne razrednik.

Zapravo imam dojam da je današnji pojam uspješne žene, ali i muškarca postao previše hijerarhiziran. Ne znam postoji li riječ hijerarhiziran uopće u hrvatskom jeziku, ali nadam se da me razumijete.

Kao da je prisutna neka hijerarhija koja svima viče: moraš brže, moraš više, moraš jače. Nije dovoljno dobro, trebaš još. Moraš biti i majka i žena i prijateljica i karijeristica i organizatorica i Djed mraz i doktorica i zubarica i ljekarica i edukatorica.

Društvene mreže stvari još pogoršavaju. Dizajnirane su na način da stalno mislimo da bismo trebali raditi nešto drugo, biti negdje drugdje, odjenuti se malo drugačije, završiti još jedan tečaj, kupiti još jednu vazu, još jedne tenisice, itd.

Pa nije ni čudo što se svi ponašamo kao da smo negdje zakasnili, kao da će poslovi, titule, novci, putovanja, lijepa mjesta, lijepe stvari nestati sa zaliha i lica zemlje pa nećemo ništa stići? Zašto smo pobrkali prioritete? Zašto nikad ništa nije dovoljno?

I ne kažem da jedna žena ne može sve to i biti i imati. Može, naravno. Stvar je samo u tome da ne mora. Ako je iscrpljuje.

Isto tako, ne kažem da je svatko tko je na svom karijernom putu unutar određenog kolektiva – u krivu.

Samo kažem da sve što radimo – neka radimo iz osjećaja unutarnjeg zadovoljstva i mira, a ne iz očekivanja društva i okoline i postulata da postoji samo jedan ispravan put – onaj na kojem većina gazi.

I da ne osuđujemo i ne gledamo druge, koji imaju drugačije prioritete, ispod oka, ili ne daj Bože, s visoka. Jer je u našoj glavi samo naše ispravno.

Nedavno sam pročitala rečenicu koja je tako rezonirala sa mnom, a ta je:

za razumijevanje je potrebna inteligencija.

Zaista, kad dublje pogledaš vidiš da, kada ljudi osuđuju, tada najčešće donose plitke zaključke. Jednostavno zato što ne poznaju dubine. Odnosno, nisu kognitivno sposobni uzeti više faktora u obzir.

Sjetimo se toga sljedeći put prije nego osudimo nečiji put – osvijestimo da ne govorimo tada o tom putu, već isključivo o sebi i svojim vlastitim kognitivnim sposobnostima.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!