Lijepo je biti žena. Ne smatram da mi je u životu išta teže jer sam nježnijeg spola. Ne smatram ni da mi je nešto pretjerano lakše.

Zapravo, kad podvučem crtu, možda ženska uloga ipak jest malo zahtjevnija. Bog nam je stvarno dao neke malo veće odgovornosti.

Ali, i malo veću snagu. Vidimo već od rođenja da su brojke na našoj strani: ženske bebe su brže i naprednije u svemu.

Sjećam se kad je moja curica s manje od 2 kg porođajne težine ležala u inkubatoru na Odjelu neonatologije zadarske bolnice. Nebrojeno puta, kada bi ekipa osoblja prepoznala strah i neizvjesnost u mojim očima, kad bi je posjetila onih par minuta u danu što je bilo dozvoljeno, rekli bi mi: ne brinite se previše, ipak je to žensko dijete. Brzo će napredovati. I tako je i bilo.

Onda kad odrastemo, mi žene postanemo majstorice multitaskinga, instant tranfsormacije, socijalnih vještina i organizacije. Možemo se prilagoditi čemu god, biti što god, hendlati kako god.

Pa i sama ću evo reći potpuno iskreno, u jednom trenutku cijepam drva za grijanje, u drugom u štiklama hodam Kalelargom.

U jednom trenutku ruka mi je na dnu wc školjke, ribajući da se ne izrazim ružno ostatke fekalija, a u drugom raspodjeljujem i upravljam marketinškim budžetima za najveće hrvatske, ali i svjetske brendove.

U jednom trenutku sam na fancy mjestima, ukočena jedem jela s menija čije ime ne znam ni izgovoriti, a u drugom sjedim na terasi ispred rodne kuće na selu, jedem domaćeg pivca ispod peke, i osim jela, najedem se ljubavi, mira, prihvaćanja, smijeha, slobode i zraka.

Mi žene možemo se uspješno prilagoditi svakoj situaciji, čak i čuti se s drugim dimenzijama realma, onima još uvijek predalekima za naše poimanje, za našu svijest, onima iz kojih dolaze nove duše na planet. Možete ga nazvati raj, nebo, onaj svijet, kako god. Meni je samo ta činjenica dovoljno wow da se možemo svakog dana slaviti. Bez iznimke.

Ali, to je idealan svijet. A razlog zašto se ne slavimo, zašto stagniramo, često nije muški svijet, nego upravo ženski. Malo me ražalosti što prečesto vidim da je žena ženi vuk. Da se gledamo kao prijetnje, kao natjecateljice, kao klinke u petom be.

Pa evo, prije koji dan za svoj primarni posao tražila sam na Google tražilici influencerice s kojima bih mogla surađivati. Naišla sam na jedan forum koji me šokirao. Naslovi razgovora su sljedeći:

• digitalne prosjakinje
• wannabe poslovnjače
• skidamo se jer ste nam to nametnuli
• itd.

Znatiželjna, ušla sam da vidim što se to piše. Bolje bi bilo da nisam. Nevjerojatne količine omalovažavanja, imenovanja poput ta, ova ili dotična, kao i pogrdni nazivi koje neću pisati jer imam svoje granice kulture i pristojnosti koje mi to ne dozvoljavaju. Autori su 99% žene.

Naravno, skrivene iza nickname-a. Žao mi ih je, iskreno, jer mogu samo zamisliti kolika je količina nezadovoljstva, tuge, i manjka osjećaja za vlastitu vrijednost u njihovim glavama i srcu, dok pronalaze vrijeme i energiju da tuđi život stave u svoje male okvire uvjeravajući sebe da nešto zaista o tim ljudima i znaju.

Zato je jasno kao dan da iste autorice takvih rečeničnih konstrukcija zapravo žele biti kao one o kojima pišu, željele bi u dubini duše da i one mogu raditi ono što vole i od toga jako dobro živjeti, ali smatraju da im to nije dostupno pa umjesto da frustraciju usmjere na vlastito preispitivanje i rast, one ga okrenu izbacujući salve ružnih riječi, zavidnosti i uvreda prema drugima.

To ja zovem vlastito dno, odnosno koprcanje u mediokritetskom mindsetu čiji je uzrok kronični nedostatak, nemogućnost i nesposobnost samoekspresije.

Naše društvo će biti rodno zadrto, ne dok nam je vlast takva i takva, ne dok su nam većinom muškarci na izbornim listama, ne dok su nam muškarci šefovi, nego dok smo mi jedna drugoj vuk.

I u osobnom svijetu sam se susrela s morem primjera u kojima je žena bila odbačena, omalovažena, krivo shvaćena, ogovarana, osuđena, itd. A onda kad se izdigla iz svega toga i susrela drugu ženu u istom tom settingu – umjesto da joj pomogne razumijevanjem, prihvaćanjem i uvažavanjem njezine strane priče, aktivno i sama sudjelovala u tome da ju zatire. Bilo u poslovnom okruženju, bilo u društvenom, bilo čak i u obiteljskom.

Nevjerojatno je da je žena u stanju ponavljati greške i nepravde nad drugima, a za koje je svjesna da su nekad bile počinjene nad njom. Kao i količina ne- razumijevanja i rečenica poput:

• tko joj je kriv?
• što se ne zna snaći?
• što se ne zna postaviti pa joj ne bi bilo tako?
• sama je birala.
• sama je to htjela.
• što je toliko čekala.

Nikad u svoja gotovo tri i pol desetljeća života nisam vidjela da je žena koja je poticala drugu ženu propala. Dapače. Okruženje u kojem su njegovale jedna drugu procvjetalo je mirisima koji su dopirali do neviđenih visina.

I ne treba za to cvjetanje more pohvala, nutkanja, poticanja, hvaljenja, spašavanja koje jedna drugoj moramo davati svaki dan.

Potrebno je samo jedno – razumijevanje. Ne može ga imati svatko, to mi je potpuno jasno i o tome sam pisala u prošlom blogu. Ali naglasit ću opet, jer je toliko važno, jer je toliko esencijalno:

razumijevanje mogu imati samo inteligentne žene.

Spadaš li među njih?

Ako da, sretan ti dan pametnih žena!

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!