Važnost pauze

Znam da me neko vrijeme nije bilo s novim tekstovima. Točnije mjesec dana. Kako naslov kaže, trebala mi je pauza. Od interneta, od društvenih mreža, od učenja, od kontempliranja, od svega.

Posljednjih mjesec dana provela sam na kauču, gledajući omiljene serije, koliko je vrijeme dozvoljavalo šetajući u prirodi, ne družeći se s nikim, ne ideći nigdje.

I neću se zbog toga ispričavati.

Jer jedna od najvažnijih vještina za koje smatram da sam usvojila kroz život jest: znati priznati kada mi treba pauza i što je još važnije – znati je sebi priuštiti.

Ta lekcija bila je teška, ali je svakako bila vrijedna i zato sam na njoj neizmjerno zahvalna.

Mi mislimo da smo svemogući, da možemo što god nam padne na pamet, da smo besmrtni, da smo veći od života, od Boga, od svemira, bez obzira što nam i tijelo i um često govore: STANI.

Isto sama mislila i sama dok sam jurila na sto strana, davala se 1000% tamo gdje nije trebalo, mislila da koliko radim toliko vrijedim, da nešto važno propuštam ako nisam uvijek i svugdje i da nema vremena za ništa i zato moram sve odmah i sve sad.

I točno u tim trenutcima, kada mi je trebala pauza, a nisam si je priuštila iz straha da ću ispasti nesposobna, nedovoljna i neodgovorna, osjetila sam presijecanje u donjem dijelu trbuha. Naravno, ignorirala sam to, uvjerivši samu sebe da umišljam.

A onda nekoliko dana nakon jednog rutinskog pregleda kod ginekologinje dobila sam njezin poziv kako su nalazi stigli i kako odmah moram ići na biopsiju jer se radi o teškoj displaziji vrata maternice. Biopsija je dala dijagnozu: carcinoma in situ ili u slobodnom prijevodu karcinom u mjestu. To znači da je gotovo cijeli vrat maternice bio prekriven abnormalnim stanicama i kako su mi rekli, imala sam iznimnu sreću da nisu još probile bazalnu membranu i otišle dalje u krvotok jer u tom slučaju – nećemo niti reći što bi bilo. Nekoliko dana nakon otišla sam na zahvat u jedan zagrebački klinički centar kroz koji su sve te stanice odstranjene. Uslijedile su tek dvije godine češćih kontrola, briseva i analiza, a potom su rekli da sam izliječena. Uz, naravno, daljnje redovite preglede i brigu o sebi.

Dok su mi govorili tu dijagnozu, ja sam se kao nekakav psihopat nasmijala. Ali ne situaciji, već sebi i svojoj ludosti. Kao ono što kažu da ti pred smrt cijeli život prođe pred očima, i meni je u ovom trenutku ispred očiju prošla svaka situacija u kojoj sam osjetila gore spomenuto presijecanje i u kojoj nisam napravila ništa da sebi pomognem i sebi olakšam.

Kad nisam tražila godišnji odmor ili pomoć, a na poslu sam bila iscijeđena do krajnjih granica. Kada nisam znala reći ne svim pozivima i zahtjevima da radim ovo ili ono i idem vamo ili tamo iako bi najradije sjedila doma u pidžami. Kada sam na uvrede prikrivene u dobronamjerne savjete šutjela i mislila da zaista sa mnom nešto ne valja i da sam ja ta koja sve radi krivo. I tako dalje, mogla bih nabrajati u nedogled.

Smiješno mi je bilo, kako su stvari koje sam doživljavala prebitnima zapravo potpuno – nebitne. I da je jedino što mi je trebalo biti bitno da sam dobro. Da se osjećam – dobro. Jer drugačije, ne mogu služiti onima koje volim, ni životu, ni svijetu.

Nakon ove filmske trake koja mi se odvrtjela pred očima, sljedeće što sam rekla dragom Bogu, bilo je: hvala. Prvo što sam koliko toliko na vrijeme otišla na taj pregled, drugo hvala što si mi na ovakav način ovo pokazao. Jer ovakvu lekciju ne mogu zanemariti.

Gastritis, primjerice, zanemariš. Migrenu zanemariš. Kad se dovedeš na rub zloćudne bolesti – to ne možeš zanemariti. I nikad nećeš moći.

Situacija me podsjetila i na jedan intervju s Oprah Winfrey koja je tom prilikom rekla: kad te život pokušava upozoriti na nešto, baca ti kamenčiće u glavu da zadobije tvoju pažnju. Ti kamenčići izgledaju kao:

  • ništa mi ne ide od ruke zadnje vrijeme
  • ne mogu se nositi s ovime
  • previše mi je
  • ne mogu spavati
  • neredovito jedem
  • kronično sam umoran ili umorna
  • kronično sam nezadovoljna
  • ništa me više ne usrećuje toliko
  • ne znam ni sam/sama što više želim

    Upravo ti kamenčići su poziv na pauzu. Ako ih ne poslušaš neko vrijeme, život baca još kamenčića. Sada malo većih. Ako i dalje ne poslušaš, život ti odrapi jednu ciglu posrid čela. Da te zaustavi. Da te probudi. Da te prisili da staneš. Da napraviš pauzu.

Ja sam svoju ciglu dobila, a ovo ti pišem, ne da me žališ ili misliš da foliram ili pak u drugoj krajnosti misliš kako sam super jer imam još jedan izazov iza sebe, već ti pišem zato da ju ti izbjegneš. Vjeruj, kamenčići su puno manje neugodni od cigle.

Ako si premoren ili premorena, bilo fizički, bilo psihički, bilo od posla, bilo od ljudi, bilo od mjesta, bilo od navika uzmi pauzu.

U redu je. Ništa neće propasti i sve će te dočekati baš kako je i bilo. Ali ti ćeš se vratiti drugačiji ili drugačija. I garantiram ti: zdraviji, odnosno zdravija.

close

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *