Postoji jedna posebna ekipa s kojom se družim svaki vikend. Svi su oni 60+, a pronađem ih nedjeljom popodne u starom varošu, malo dalje od glavne ceste, gdje sjede vani tamo ispod koštele za okruglim drvenim stolom. To je isto ono stablo na koje sam se kao dijete pentrala i sjedila u hladovini treperećeg lišća u varljivo proljeće baš poput ovog današnjeg.

Tu ekipu čine obično dvije gospođe i dva gospodina, svi redom rođaci, ali i susjedi jedni drugima. Ali, ne klasični današnji pozdravimo se u prolasku susjedi, već onaj old school pojam odnosa u kojem je uzajamno poštovanje i briga jednih za druge na prvom mjestu. Znate, u onom baš starinskom pojmu riječi.

U trenu kad se pojavim, obično jedu popodnevnu mezu, piju gemišt s domaćim vinom, međusobno se podbadaju kroz šale i razgovaraju o tome kakav im je bio tjedan.

Obično pričaju o svojim navikama ranog ustajanja, čestim, ali malim obrocima kroz koje odmaraju u danu, radu na zraku – u polju, vrtu, hranjenju životinja, loženju vatre za grijati se, pričaju i o svojoj djeci i unucima, koji su bili u njih za vikend i kojima su baš danas iza ručka pripremili vrećice svježih namirnica, povrća i jaja, da ih imaju za nadolazeći tjedan.

Kod njih još uvijek živi ona: dok ima za mene, bit će i za sve vas. I to žive i u praksi.

Nikad neće ubrati prve rajčice ili luk, a da neće odnijeti jedan drugome i ostaviti ispred vrata. Nikad se neće dogoditi da je nevera i da jednog od njih nema doma , a da netko od njih neće otići i poisključivati televizije, telefone, rutere i sve ono što bi moglo od groma nastradati. Da pada kiša, a da neće jedno drugome skinuti robu sa sušila ako isto tako vide da nikog nema u kući. Da neće podijeliti sadnice cvijeća ili salate što su nabavili. Da neće pokositi usput travu jedan drugome kad je već kosilica upaljena ili izorati njivu kad je već u điru.

Njihove kuće često su pune gostiju, koje goste bolje nego u restoranima s Michelin zvjezdicama. Iako ponekad njurgaju da su se svi namečili u njihove blagovaonice, svejedno i dalje daju i pripremaju sve što imaju. I gostima uz to još spreme u vrećice za ponijeti doma.

I zato vam danas pišem o njima. Potpuno iskreno ću vam reći da, iako su mi, kao i većini vas moje generacije, usađene tradicionalne, da zapravo kažem, one prave ljudske vrijednosti, i mene ponekad ponese svijet u kojem se sve gleda, najblaže rečeno, površinski. Tješim se da jednostavno kad si toliko izložen nečemu, ponekad ne možeš pobjeći.

Pa smo tako zapravo svi izloženi svijetu u kojem se gleda na ono što nosiš na sebi, a ne u sebi, onaj u kojem je važno što voziš, a ne kud ideš, onaj u kojem se promovira uspjeh preko noći, ali se svjesno zatvaraju oči na činjenicu da je isti taj uspjeh pun prevara i nedopuštenih sredstava, onaj u kojem svi sližu međusobno dok imaju koristi, a u trenu kad posrnu odjednom nema nikoga, onaj u kojem je:

izjednačeno biti nepošten sa biti snalažljiv.

izjednačeno biti bezobrazan sa biti iskren.

izjednačeno gaziti druge sa boriti se za sebe.

izjednačeno biti bahat sa biti samopouzdan.

izjednačena lijepa forma sa nultim sadržajem.

izjednačena što veća kvantiteta sa ništavnom kvalitetom.

I baš zato svake nedjelje dođem ovdje. Da se podsjetim na onaj stvarni svijet. Toliko nepravedno zanemaren, toliko sakriven, toliko posramljen. A toliko ispravan i usudit ću se reći jedini pravedan. Jer nema ništa ljepše, nego kad te netko lijepo gleda samo zato što si ti – ti. Što si njihov, što si im drag, što si im uz skute cijeli život.

Oni ne čitaju natpise na tvojoj majici, jakni ili torbi. Njih nije briga jesi li došao pješke, biciklom ili u space shuttle-u. Oni ne traže što si donio u rukama i ne ignoriraju te ako od tebe nemaju koristi.

Važno im je samo da se i ti sjetiš njih pa ih posjetiš i podsjetiš na njihovu mladost, djetinjstvo njihove djece dok gledaju tvoje kako trčkaraju okolo.

Njima je važno da imaju priliku podijeliti s tobom ono što u tom trenu imaju. Onako, baš od srca. Da se osjećaš ugodno, da ti je lijepo, nutkaju te da zameziš i ti s njima malo suhe pancete i kruha, popiješ čašu crnog vina, nasmiješ se njihovim šalama i nastaviš dalje u novi tjedan.

Umijeće je uzdići se do jednostavnosti – jedna je od dražih mi citata Ive Andriće. I ova moja ekipa je egzaktan primjer te rečenice. Njihova jednostavnost je toliko praktična, živa i naizgled dosegljiva. Kažem, samo naizgled, jer kako kaže Ivo, do nje se treba uzdići. A to, kad se danas osvrnem oko sebe, uspijeva samo rijetkima. Baš kao što su njih četvero.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!