Priča broj 1

Sjećam se kad sam bila dijete, da smo išli na jedan izlet. Prije puta došla sam kod prijateljice jer je plan bio da nas njezini roditelji odvezu do autobusa. Kad sam ušla u njihovu kuću, jutarnja atmosfera bila je vesela i opuštena, a prijateljičin otac slagao je sendviče za put. Iako sam imala u svojoj torbi sve potrebno, jedan sendvič je složio i za mene. U duguljasto pecivo stavio je sastojke, omotao prijanjajućom prozirnom folijom, dodao salvetu i pružio mi. Zahvalila sam i spremila ga u ruksak.

Par sati kasnije, na putu sam osjetila glad te odlučila pojesti taj sendvič. Ne sjećam se točno što je bilo u njemu, ali znam da sam pomislila kako je to najfiniji sendvič kojeg sam u životu pojela. 

Danas, 20ak godina kasnije, moja djeca često idu na izlete, što školske, što s ekipom s treninga. Dok im pripremam hranu za put, ne mogu, a da se ne sjetim tog čovjeka, pokušavajući uporno pripremiti isto toliko fin sendvič. Taj čovjek vjerojatno više ni ne zna da postojim ni ja, kamoli moja djeca, a kamoli da je nekome njegov recept svaki put u mislima dok s ljubavlju priprema obroke za svoju djecu. Ali, ipak jest.

Priča broj 2

Prije nekoliko godina, na dan mog rođendana imala sam tortu, ali ne i svjećice. Da, ja sam jedna od onih koja i dan danas zaželi želju, iako se broj svjećica svake godine povećava 🙂 pa ih je sve teže odjednom ugasiti. Otišla sam u trgovinu, uzela svjećice s police te došla na blagajnu. Cura koja je radila kroz osmijeh me pitala: netko ima rođendan? 

Da, ja – odgovorila sam sa smješkom.

Samo malo sačekajte, molim – odgovorila je i otišla s blagajne.

Vratila se s velikom čokoladom, pružila mi ju i rekla: ovo je od mene! Sretan rođendan.

To je bio i ostao jedan od najljepših rođendanskih poklona koje sam ikad dobila, a ove lijepe geste sjetim se svaki put od tada, iako ju je cura vjerojatno zaboravila. I ne samo da je se sjetim, već me inspirirala da darujem nenadano kad god imam priliku.

Priča broj 3

Kada sam otišla na jedan zahvat o kojem sam nedavno pisala na ovom blogu, našla sam se u operacijskoj sali, s kapicom na glavi kao jedinim dijelom odjeće na sebi, pokrivena zelenom plahtom, uz one okrugle lampe iznad glave. Sjećam se da su oko mene bile plave pločice, a samoća i strah polako su počeli nadirati te slamati moj inače vrlo optimističan duh. Znajući da natrag nema, od straha sam se rasplakala kao malo dijete. To je primijetila jedna sestra koja je prolazila kroz salu. Polako je prišla do kreveta i tihim glasom upitala:

Preplašeni ste?

Da – odgovorila sam. Znam da se zapravo nemam čega bojati, ali jače je od mene. 

Sve razumijem, odgovorila je. Hoće li vam biti lakše ako vas držim za ruku dok sve ne prođe? – upitala me.

Pa daaa, ako imate vremena i volje. – nesigurno sam zamolila.

Ne brinite, bit ću uz vas i držat ću vas dok sve ne prođe. Obećavam.

Njezin stisak i priče kojima mi je pokušala odvratiti pažnju na nešto drugo, polako su otjerali strah. Kad sam nadošla sebi, nje više nije bilo, ali ova gesta prisutna je u mom srcu zauvijek.

I ne samo da je prisutna, već me inspirirala da obratim pozornost oko sebe malo više u određenim situacijama te da prepoznam tuđi strah, odnosno da ga pokušam ublažiti. Ponekad je to kroz osmijeh, ponekad kroz pričicu, ponekad kroz stisak ruke, a ponekad kroz zagrljaj.

Priča broj 4

U jedno vrijeme svog života, kada sam bila u vrlo lošoj financijskoj situaciji, vidjela sam na Internetu jedne prekrasne sandale. Njihova vrijednost tada je, čini mi se, bila oko 500 kuna. Tih 500 kuna tad je za mene bila ogromna svota i nije bilo šanse da ih kupim.

Poslala sam sliku svojoj sestri, napisavši: vidi, kako su dobre ove sandale! Sjećam se da je odgovorila:

da, odlične su! Kupit ću ih odmah, hvala što si podijelila!

Kakva sretnica – pomislila sam. Žena vidi što joj se svidi i kupi! Takav život želim.

Par dana poslije netko je zazvonio na vrata. Bila je to dostava, paket za Ivanu Pericu. Nesigurno sam ga uzela, vrteći film u glavi, ali koliko god sam razmišljala – nisam se mogla sjetiti da sam išta naručila.

Otvorila sam paket, a u njemu su bile te sandale, broj 39.

Odmah sam nazvala sestru i rekla joj: Nisi normalna! Rekla si da si ih sebi kupila!

Ne, odgovorila je, rekla sam da ću ih kupiti odmah, jedino nisam rekla kome. Znala sam da bi zanovijetala, baš kao što to radiš sad. – nasmijala se.

Gazila sam podosta ljeta u tim sandalama, ne noseći ih samo kao obuću, već kao podsjetnik da su neki ljudi oko nas neprocjenjivi, da nikad ne zaboravimo koliko su nam uljepšavali korake kroz život, da barem malo pokušamo i mi njima vratiti za svu ljubav, ali najviše da isto tako širimo takve geste i dalje među drugima. Jer i Biblija kaže: Bog ljubi vesela darivaoca!

Imam li još što dodati na ove četiri priče? Pa ne, vjerujem da vam je poanta jasna.

U biti imam: seko, sretan ti rođendan!

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!