Sigurno ti je poznat onaj trenutak u kojem se ponekad uhvatiš u saznanju da si sada ti odgovorna za svoj život, svoj posao, svoj red, pa i svoj nered, za svoju obitelj i kućanstvo? U smislu, čak i ako ti se danas baš ne da ili si se prehladila ili se nisi naspavala, tvoje obaveze moraju se izvršiti.

Znaš da, ako ne isplaniraš ručak, neće se sam isplanirati, ako ne pospremiš, neće nered magijom nestati, ako ne odradiš taj posao, neće nitko drugi?

I bez obzira koliko te ovo trenutno poglavlje života svejedno veseli jer to si izabrala, isto se kroz one male pukotine tijekom napornijih dana (koje bi najradije prespavala) javi nostalgija koja tiho govori:

odavno je počeo strukturirani život u kojem sam ja ta koja sada brine o svemu. Čak i onda kada mi se ne da, čak i onda kada osjećam da fizički ne mogu.

Odnosno shvatiš: više nisam dijete. Pa sa sjetom počneš razmišljati o onim danima bezbrižnosti i lakoće u kojima, o većini stvari o kojima moraš misliti danas – tada nisi morala. I koje moraš uraditi danas, htjelo ti se ne htjelo, nekad nisi morala.

A onda, ako imaš tu enormnu sreću da je još uvijek tu, odeš kod svoje majke. I tamo te dočeka onaj miris tek skuhane kave, ona svjetlost koja se lagano probija kroz zastore, onaj jutarnji program s njezine televizije, oni keksići na stolu koji su uvijek tako svježi. Dočeka te onaj osjećaj: tu sam dijete i kao što u pjesmi kaže, to mi triba.

Tu i dalje živi moj trenutak bezbrižnosti u vremenu, u kojem se uvijek mogu skloniti. Tu će se netko i dalje brinuti za mene i reći mi:

daj ogrni se da se ne prehladiš,

daj pojedi da se malo udebljaš,

svježe je iz vrta – daj, ponesi da imaš,

daj spremi sa sobom ovu domaću juhu da se okrijepiš,

daj da ja složim taj kolač za tvoje slavlje,

daj da ti ja operem tu fleku u svojoj mašini,

daj da te ja zagrlim.

I bez obzira tko si, tko nisi, što u životu imaš ili nemaš, što si postigla ili nisi postigla, koju diplomu držiš ili ne držiš u ruci, ovdje si i dalje samo to: njezino dijete.

Pa osjetiš na sebi onu čistoću, nevinost, oči koje te gledaju pogledom punim razumijevanja, punim dobrote, podrške, oprosta i nekog posebnog mira.

Oči koje te gledaju kao da si osvojila cijeli svijet. A shvatiš da si stvarno sazrjela, kada se isto zrcali i natrag ispod tvojih vlastitih vjeđa. I kad svim bićem shvatiš da ne moraš ti ništa osvajati da bi ovdje vrijedila. Jer je tvoja mama ta koja je već odavno pokorila čitavi svijet. I to ne samo jedan, već cijeli milijun. I svakog od njih prostrla ravno ispred tebe.

Mama, hvala.

Sretan Majčin dan!

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!