U našim životima prije sad već podosta godina, postojao je jedan divan čovjek.

Sijede kose, blagog osmijeha, sporih kretnji. Po prirodi je bio tih, nježan, pažljiv, u svojoj skromnosti veoma darežljiv.

Živio je u kući, gdje je na ulazu stajala kapija. Znate ona velika vrata koja se otvore pa uniđeš u unutarnje dvorište. Na zidovima dvorišta ocrtavao se kamen, kad pogledaš gore sunce je zaklanjala loznica, a po podu poslagani veseli pitari iz čijeg su zelenila virili đirani.

On je jako volio mene i moju sestru. Nikad mi zapravo nije bilo potpuno jasno zašto. Sudbina je bila takva da dobar dio života uopće nismo bili blizu, dapače dijelile su nas milje. Premda obitelj, u direktnom krvnom srodstvu isto tako nismo bili – dakle nije bio dužan da nas voli. Ali, on vam je bio jednostavno takav – volio je jer voli. Nije mu trebao poseban razlog.

Onda smo se tamo negdje, ako se dobro sjećam, oko moje 14. godine opet spojili.

S obzirom da je donosio ogroman mir i mudrost, često smo ga posjećivali. Kad god bi se najavili, od trenutka poziva čekao nas je ispred spomenute kapije. Njegov topli osmijeh i sreća što nas vidi bili su čudesni i dan dan griju mi dušu, ali ujedno rastužuju srce. Voljela bi da ga još jednom vidim. Ispred te kapije. Kako se smješka.

Kad bi se u tim pubertetskim godinama svađale sa svojim roditeljima, sjećam se da je uvijek bio na našoj strani.

˝One su dobre cure, pustite ih.˝ – s čvrstom vjerom je znao reći. I tu vjeru mogao si mu očitati u pogledu. Ove jednostavne riječi odzvanjale su u mojoj glavi i često bi ih se sjetila na određenim raskrižjima i situacijama u kojima bi možda imala namjeru napraviti nekakav mladenački dišpet ili ponijeti se određenim ludostima.

˝Što bi rekao da me sad vidi, ne smijem ga razočarati!˝ – mislila sam tada.

Par godina kasnije, sestra i ja otišle smo u Zagreb na fakultet. Kad bi dolazile doma sa studija, otprilike jednom mjesečno, većinom bi ga posjetile, porazgovarale o svemu što ima i što nema.

Jedan vikend, kad smo došle doma, nismo ga stigle posjetiti. On je znao da ubrzo putujemo za Zagreb te je nazvao našeg oca i rekao:

˝Znam da cure ubrzo idu i da su u gužvi, ali ja bi im spremio jednu večericu da se pozdravimo, ako bi htjele doći.˝

Tata nam je prenio poruku, a nas dvije smo se predomišljale: otići ili ne. Rado bismo ga vidjele i družile se, ali vikend je jednostavno toliko ispunjen i baš nam nije na ruku. Imamo toliko drugih planova. I umalo da nismo otišle. Ipak, s obzirom da se radi o njemu, odlučile smo prilagoditi obaveze i planove i odazvati se na njegov poziv.

Družili smo se te večeri uz jelo i piće, smijeh i razgovore. Kad smo pošle na put, pozdravljajući nas rekao je: ˝Sretan put i ostanite zauvijek tako dobre.˝ Otišle smo i rekle: ˝Vidimo se opet ubrzo.˝

Dva dana nakon što smo stigle u metropolu, zazvonio je sestrin telefon. Bio je to naš otac.

˝Tetka nažalost više nema. Umro je, u miru, u snu, baš kako je i živio.˝

Premda u šoku, sjećam se da na prvu nisam ni zaplakala. Smatrala sam da je takvo nešto nemoguće, negirala situaciju i u onom suludom razmišljanju nadala se da je sve što trebam doći doma i dokazati sebi da je sve kao i obično. Sestra i ja sjele smo u auto i pošle natrag za Dalmaciju.

Kad smo stigle, parkirale smo ispred kuće i došle do kapije. Ovog puta, ona je bila zatvorena, ispred nje nije bilo nikoga, nije bilo njega, nije bilo osmijeha.

To je bio trenutak surove realnosti u kojoj sam gorko zaplakala prvi put shvativši: taj osmijeh više nikad neće nas dočekati ispred ovih vrata.

Premda beskrajno tužna, osjetila sam u tom trenu ipak određeni mir što sam imala tu čast da dobijem, ali i prihvatim njegov zadnji poziv i priliku da se oprostimo. Što je u dubini znao da nismo mi te koje odlaze, već on i svejedno nam poklonio svoje vrijeme koje je nepovratno curilo kao na pješčanom satu.

Nisam htjela niti pomisliti kako bismo se osjećale da smo odbile taj poziv uz opravdanja: ne stignemo, vidjet ćemo se drugi put.

Vidite li kako je drugi put zapravo klimav? Ne-obećan? Ne-izgledan? Krhak? Možda samo malo vjerojatan? Možda nimalo? Možda nemoguć? Možda nepovratan?

Razmišljala sam pisati o tom čovjeku puno puta, ali nekako sam imala osjećaj, što god da kažem bit će malo. Zato i nisam.

Ipak, pišem sada nadajući se da će i ovdje ostati trag da je postojao taj sijedi, skromni, dobri, mirni čovjek, usuđujem se reći, najbolji kojeg sam poznavala i kojeg ću vjerojatno ikad upoznati.

I da ostaje i vama motivacija da čuvate one koje volite i koji vole vas, da im uvijek stavite prioritet, gledate na njih i dajete im svoje vrijeme. I da, ne samo za to, već i za sve ostalo što vas veseli i ispunjava, ne čekate drugi dan ili drugi put.

Jer nikad ne znate, možda drugog puta jednostavno – neće biti.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!