Za one koji ne znaju, trenutno sam na pragu 23. tjedna svoje treće trudnoće. Znam, i mene živcira to brojanje tjedana, ali navikneš s obzirom da te zdravstvo natjera. Čovjek bi rekao da je to više od pola puta, ali kad pogledam datum termina, taman je tu negdje tek sad na pola. S obzirom da je drugo stanje, sada za mene vlada i druga vremenska zona.

Ali, potpuno je svejedno jesu li tjedni ili mjeseci, ja se ionako zadnje vrijeme hvatam da brojim dane. Iskreno ću priznati: na momente mi je puna kapa i više mi se ne da. Razmišljam što bih dala da mogu spavati na trbuhu, kao i obično, da mogu kao i prije raditi pilates sa svojom omiljenom online instruktoricom koja nažalost nema program za trudnice, da mogu jesti što hoću i kad hoću bez googlanja o tome hoće li mi platiti želudac punu cijenu trudničkog gastritisa, da mogu popiti koktel jer je ljeto, da mogu skakati u more kako hoću, a ne isključivo na bombicu da ne bi ozlijedila trbuh, itd.

Ono što najčešće osjećam zadnjih dana je nestrpljivost pa bi htjela ovaj ostatak trudnoće ubrzati kao onaj ff na kazetofonu. Smiješno, jer kao da život nije već fast forward sam po sebi.

Ali, želim postati strpljiva. Svjesna sam da me moja nestrpljivost koštala puno loše odrađenih zadataka, ne započinjanja uopće nekih stvari koje sam željela jer nemam živaca čekati. Pogotovo stvari koje zahtijevaju djelovanje malo po malo, korak po korak, kamen po kamen, zrno po zrno. Kod mene je uvijek: daj sve odmah ili radije nemoj ništa.

Kada sam odlučila postati strpljiva, mislila sam da je to stvar odluke. Bit ću strpljiva od sad i ciao. Ali nije, to je stvar prakse.

I baš me to podsjetilo na razgovor kojeg sam nedavno vodila s prijateljicom. Ona mi je rekla kako prati moj blog i kako su joj tekstovi super, ali ne može ništa od toga primijeniti jer sve je to lakše reći, nego učiniti.

˝A što to konkretno?˝ – pitala sam ju.

˝Pa to, ti pišeš: reci ne ljudima kad te cijede, postavi granice, ne javljaj se na službeni telefon van radnog vremena. Ne možeš to s ovim našim ljudima tako lako, ne možeš to u ovom sustavu tako. Kažeš budi sebi prioritet – kako ću kad kućanstvo čeka, kad djeca vrište, itd.˝ – nastavila je i zaključila: ˝Lakše je to sve reći, nego učiniti.˝

Važno je da znate da su reći i učiniti dvije različite stvari. Postoji kratka priča stara koliko i sam svijet, ali mi ju ne prihvaćamo jer želimo sve na gotovo, a ide ovako: tražio sam Boga snagu i on mi je dao teškoće. Simple as that.

Mislite li da, zato što ste vi odlučili naučiti reći ne, da vas nitko nikad više neće pitati nešto što ne želite?

Ako ste odlučili u sebi da ćete postavljati granice da će ih ljudi odjednom prestati gaziti?

Ako ste odlučili biti sebi prioritet, da će se kućanstvo i posao magično posložiti pa da to možete dobiti?

Nema šanse za ništa od toga. Dapače, u trenutku kada sve to odlučite, sasut će se na vas salve situacija gdje će vas svi tražiti, moliti, gaziti granice, gdje ćete biti izgubljeni u žrvnju napornih dana, usput ćete pokupiti prehladu, iskočit će nenadani trošak, djeca će biti nemoguća, izludit će vas muž ili žena.

I upravo u tom trenutku morate naučiti izabrati sebe. Izabrati put koji vam je lakši, nježniji i ljepši. To ne znači odmah otpiliti sve oko sebe, dati nepromišljeni otkaz, biti neodgovorna/an ili slično. Ponekad to znači promijeniti samo jednu misao. Ponekad donijeti samo jednu odluku. Ponekad učiniti samo jednu akciju.

Kaos koji se stvori u trenu kada odlučite birati sebe je najbrži način da se naučite. To je zapravo jedini način da naučite u praksi što znači to što ste odlučili.

Ako niste voljni sudjelovati u praksi, niste dovoljno jako odlučili i podsvjesno uživate u ulogama žrtve, patnika i igrica ega.

Mene moja sadašnja trudnoća uči strpljivosti. Ne mogu ju ubrzati, moram ju naučiti poštivati. Kao proces. Kao prilagodbu. I zato, koliko god bila nestrpljiva da prođe još ovih par mjeseci, u isto vrijeme učim se biti strpljiva, dati priliku da čekajući možda naučim nešto novo i da otkrijem što je to što mi u ovom stanju paše i odgovara. Možda je nešto što mi nije ni u primisli, a služit će mi do kraja života.

U svakom slučaju, mislite li da postoji ijedan bolji scenarij od toga da se učimo strpljivosti od onog da nas život prisili da – čekamo?

Ne, mislim isto i ja 🙂 I isto vrijedi i za sve druge promjene koje želite uvesti.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!