Nikad neću zaboraviti, kada sam rodila svoje prvo dijete, najčešće pitanje koje mi je bilo postavljeno nije bilo: kako si, kako beba, ili slično, već ono famozno, poznato vjerujem većini majki, a zvuči ovako:

Dojiš li?

To pitanje mi je bilo jako čudno, zapravo bilo mi je neobično što hrpa random ljudi, primjerice poznanika i nekakvih prijatelja od prijatelja brine o tome kako hranim, odnosno ne hranim svoje dijete. Dijete koje sam ja mjesecima nosila u svom vlastitom tijelu, rodila u neizmjernom bolu, osigurala mu sve za život i osiguravat ću dok sam i sama živa.

Isti ti ljudi, koji nikad u nijednoj od tih stvari nisu niti će sudjelovati, postavljaju takvo jedno pitanje.

Meni nikad u životu nije palo na pamet da ijednu novopečenu majku upitam takvo nešto. Da joj kažem išta što nije čestitka, podrška, pohvala. Jer nekako s ljudske strane, očekujem da je to jedino što joj treba, nakon tektonskih, životnih promjena koje su joj se upravo dogodile.

Ono što me još više šokiralo, jest kada bi odgovorila: Ne, ne dojim, uslijedilo bi snebivanje i doslovno izrazi poput:

Ti nisi normalna / Ne možeš tako / Moraš se više truditi/ Dijete će ti oboljeti / Uništit ćeš joj organizam pa do krajnosti koja je zvučala čak ovako: Kakva si ti to majka / Dijete će ti oboljeti od karcinoma?

S obzirom da sam bila poprilično mlada i naivna, htjela sam dokazati da nisam loša majka, pa bi uslijedilo moje opravdavanje: ma ne, ja bi htjela, ali ne mogu nažalost, pokušala sam na sve načine, jednostavno ne ide, ona je presitna, ne može, svjesna sam svega, ali što je tu je. I slično.

S drugim djetetom, koje isto tako nisam dojila, bila sam zrelija, odrješitija i već prema nekom prethodnom iskustvu, naučila postaviti granicu, rekla bih retrogradnu, odnosno sa svojim odgovorom pokazati da je to područje koje se tiče isključivo mene i u koje ne želim da itko drugi zadire.

Na pitanje: Dojiš li? Moj odgovor je postao:

Ne. Ne želim dojiti.

Kraj priče. Muk. Šok. Nevjerica. Okretanje očima. I nadam se glavom što dalje od mene.

Kroz godine zaista sam primijetila koliko ljudi, pogotovo oko nas žena, osjećaju prozvanost da pod krinkom brižnosti i dobronamjernosti zadiru u osobne stvari, u teške teme, u naše vlastite borbe, tuge, rane i osjetljivosti. Često nesvjesno, to je jasno jer – takav nam je mentalitet, društvo i kultura, ali to što netko radi nesvjesno, ne znači da ne ostavlja određenu posljedicu na nama i da se ne trebamo zaštiti od te posljedice. I to je odgovornost koja je na nama. Ne možemo utjecati na to što će netko u kojem trenutku reći, ali ako želimo zaštiti sebe, moramo utjecati na naše reakcije.

Zapamtite, dobronamjernost nisu pitanja poput:

• što se nisi još udala?
• koliko zarađuješ?
• što si sama?
• jesi li našla koga?
• misliš li rađati?
• u godinama si, trebala bi ovako ili onako?
• kad će drugo, treće, četvrto?
• kad će muško?
• kakvi su ti podočnjaci, da nisi bolesna?
• što si blijeda?
• što si mršava?
• što si debela?
• dojiš li?
• itd

Ovo pitanja su egzaktan primjer kršenja tvojih osobnih granica, nedostatka manira i što je najvažnije i što trebaš zapamtiti, jedini odgovor kojeg ovakva pitanja zaslužuju jest:

to nije tvoja briga.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!