˝Ulijenila si se nešto u zadnje vrime˝ – reče mi otac sad već prije koji tjedan.

˝Što? Zašto? Kako to misliš? Na čuvanju sam trudnoće, što bih trebala?˝ – odgovorila sam.

˝Ništa ne pišeš, eto tu si se ulijenila.˝ – kazao je na to.

˝A da, to je istina.˝ – složila sam se.

I nije samo ćale, puno vas me pitalo di si, šta si? Pa evo, imate pravo, nije mi bila namjera zapostaviti vas dok ste čekali možda novi post. Ali, vjerujem da je na ovom blogu zajednica dobrih duša koje imaju razumijevanja.

Iza mene je posljednjih mjeseci jedan poprilično zahtjevan period. S obzirom na fizički umor nisam imala kapacitet za čitanje. Kad ne čitam, iskreno ne znam ni pisati. Eto, toliko je uzročno posljedično.

I sjetilo me to zapravo da puno nas traži neki smisao, neki put ili recept za sretan, normalan život, ali sve je zapravo vrlo jednostavno, a počiva na principu: uzrok – posljedica, odnosno akcija – reakcija. Znam da smo učili da sve treba biti teško, da treba biti patnje i odricanja i da tek onda slijedi nagrada.

Dijelom je to religija, dijelom su i meksičke sapunice ;), dijelom je i transgeneracijski mentalitet ovog podneblja punog neimaštine do prije 30ak, 40ak godina, ratova i patnji koji su vapili za nečim imalo lijepim.

Ali, to da radite jedno, a mislite da će se sutra stvoriti nešto sasvim drugo vam nije istina. U određenim pravcima psihologije to je čak definicija gluposti.

Sve u živoj prirodi reagira na određenu akciju – to nitko nije izmislio, već su takvi zakoni fizike. Ako biljka ima tlo, vodu i svjetlo, dat će plod. Ako joj uskratimo jedno od to troje, usahnut će, patit će se. Koliko bi suludo bilo očekivati da ju zbog te patnje čeka nagrada – njezin plod?

Život ne reagira na čekanje, niti na odricanje, već na akciju. Reagira na tlo, vodu i svjetlo koje smo sposobni dati sami sebi. U bilo kojem trenutku. Ok, biljka sama sebi možda ne može nadomjestiti ono što joj nedostaje, ali ti pobogu, možeš. I upravo to je ono što te razlikuje od biljke. (Ili ne razlikuje, ovisi o tome kako se prema sebi ophodiš).

Nedavno mi je prijateljica pričala o ženi koju je ukočila kičma nakon što posljednjih 20 godina radi bez stajanja. Slobodni dani u godini su Uskrs, Božić i Nova godina. Nema godišnjeg, nema vikenda, nema praznika, smjene po 10 – 12 sati dnevno. Taj dan, ukočena je otišla na hitnu i naravno uputili su je na magnet. ˝Ona se nada˝ – reče mi prijateljica – ˝da će magnet biti uredan.˝

Hmmmm… neće. Neće biti uredan. Tako sam joj otprilike rekla. Šokirana me pogledala.

Ako godinama svakodnevno tareš svoje tijelo, ne možeš očekivati sliku na magnetu kao u 18 godišnjakinje.

Ako ne čitaš, ne možeš očekivati vokabular i inspiraciju.

Ako se ne odnosiš s poštovanjem prema svojoj djeci, bez obzira koliko malena bila, ne možeš očekivati da te poštuju kad odrastu.

Ako se ne okružiš ljudima koji s kojima se dobro osjećaš, ne možeš očekivati dobar osjećaj ni kad se osamiš.

Ako ne brineš za prostor u kojem živiš, ne možeš očekivati da će ti biti ugodno u njemu.

Ako ne rješavaš problem odmah, ne možeš očekivati da će nestati, već da će narasti.

I tako dalje.

Znam da nas sve ponekad zaboli. Što fizički, što mentalno, što duhovno. I to je ok. Bol nije izbor. Bol se dešava.

Ali, patnja je izbor. Ako čovjek osjeti bol, to je poruka tijela, duha i/ili uma. Odlučimo li ignorirati bol i unatoč njoj ništa ne promijeniti – to je izbor. Izabrali smo da nećemo ništa poduzeti. Nego čekati da padne neko olakšanje s neba. Ne možemo tada reći da se patnja dogodila sama od sebe ili da je kazna. Ona je u tom slučaju zapravo samo – posljedica. Reakcija na našu akciju. Ili njezin izostanak.

Posljednjih mjeseci i mene je boljelo, malo fizički, malo duhovno. Moj izbor kao reakcija na bol je bio: stopirati sve i pružiti organizmu ono osnovno što mu treba – fizički, mentalni i duhovni odmor. Jednostavno da tako kažem, reset, vegetiranje, dok stvaram jedan potpuno novi život. Taj novi život zaslužio je da raste u miru. Miru kojeg ja trebam stvoriti oko sebe i za sebe.

Na ovom blogu uvijek se trudim dati vam najbolje od svojih uvida i razmišljanja. U trenutcima kada nisam imala kapacitet za to, radije sam pismeno šutjela. To je bio taj izbor. A da bih sada, u ovom trenutku, mogla iskreno, suvislo i inspirativno poslati vam ovaj tekst, nadajući se da ćete danas razmisliti o svakoj svojoj akciji, ali još više o reakciji koja vas već sutra čekaju u skladu s njom. 🙂

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!