˝Život i smrt u vlasti su jezika.˝ – Bog.

Ovo je rečenica koju sam jednom davno pročitala u Bibliji. Iako mi se odmah urezala u um, ne mogu reći da sam se odmah i počela voditi njome. Ipak, negdje u primozgu se cijelo vrijeme zadržala.

Pročitala sam Bibliju negdje u srednjoj školi. Od početka do kraja. Na to me motivirao jedan ateist, odnosno ateistica. Radilo se o mojoj profesorici iz hrvatskog jezika. S njome smo na jednom satu učili o svetim knjigama kao što su Kuran, Talmud, Tora te sama Biblija. Tom prilikom ona je izjavila kako je pročitala more knjiga u svom životu, što svetih, što svjetskih, ali Bibliju izdvaja kao najljepšu poruku ljubavi i mira. Voljela sam tu profesoricu, tako da sam vjerovala njezinoj procjeni.

No, ono što me mučilo, bilo je to što jedan ateist priča o Bibliji malo oprečnije od onog što su mene učili u instituciji. Neka od učenja u religijskom okruženju bila su primjerice sljedeća: Bog je ljubav, ali poslat će te u pakao ako ne napraviš to, to i to. ili Bog je uvijek uz tebe, ali moraš živjeti u strahu od njega. ili Bog ti želi dati sve, ali ti nemoj željeti sve jer je to grijeh.

Kako je moj tinejdžerski mozak stvarao svoj identitet i svijet, to neko vrijeme nije trpio kontradiktornosti pa sam odlučila sama potražiti odgovore. I tako sam naišla na rečenicu s početka današnjeg teksta.

Tvoj život i tvoja smrt u vlasti su tvog jezika.

Ili u slobodnom prijevodu: ono što govoriš sam ili sama sebi, to ćeš i živjeti. Eto ti zakona života. Eto ti tvoje budućnosti. Eto ti svega što ćeš ili nećeš imati. Eto ti i rezime svih vjerskih knjiga, današnjih filozofija, učenja, psihologija, self help industrije i new age-a.

Govoriti sebi možeš naglas, tiho, u sebi, svjesno, podsvjesno. Ako mi ne vjeruješ, probaj promatrati kako razgovaraš sa sobom u danu i što si sve izgovoriš. Što o sebi pričaš kad pričaš drugima, koliko se umanjuješ, sklanjaš, opravdavaš, štitiš s nekim rečenicama da se ne bi opekao ili opekla, razočarao ili razočarala. Jer sve se to broji.

Nebom odzvanja svaka rečenica koju sebi i za sebe izgovoriš. U početku je bila riječ. I postala je svijet. Isto tako tvoja riječ postaje tvoj svijet.

Sad kad pišem o tome, sjetila sam se baš jedne rečenice koju sam sama sebi izgovarala i u isto vrijeme se ponosila njome. Mislila sam da zbog nje zvučim skromno, pošteno i plaho, a glasila je ovako:

˝ma ne treba meni puno.˝

Da vam malo približim što sam time mislila, evo što se iz mojih usta često moglo čuti:

˝Ja da dobijem na lotu, sve bih razdijelila i ostavila sebi tek toliko da imam za mjesečne troškove, ne treba meni puno.˝

˝Ne treba meni puno, samo neki posao osnovni da imam, puno odgovornosti nosi puno stresa.˝

˝Ma ne treba meni puno, u ovih 50ak tisuća kilometara površine naše divne zemlje imaš sve, što imaš ići okolo?˝

˝Dosta je meni neka krntija od auta, samo da me odveze od točke A do točke B, ne treba meni puno.˝

I zaista, dok sam je izgovarala godinama, ona je apsolutno – djelovala. I tu se uopće nije radilo o skromnosti. Nego o kočenju svog vlastitog potencijala, sabotiranju same sebe i dizanja štita oko sebe jer puno želja možda znači i puno rizika, puno odgovornosti, puno akcije i puno inicijative.

Ali ne samo na ovaj način, fascinira me kad se osvrnem koliko je ta rečenica djelovala i u obrnutom smjeru. Pa mi nije trebalo puno da primjerice zaplačem, da se prehladim, da propustim priliku pred nosom, da padnem, da se povučem, i tako dalje i tako dalje. Pa sam se, pogađate, kasnije čudila zašto je to tako i zašto na određenim područjima života stvari štekaju?

Onda mi je bljesnula rečenica s početka teksta:

Tvoj život u vlasti je tvog jezika.

Što si pričaš, to si živiš. Ako ne ide na nekom polju, hajde pogledaj što si pričaš o tome? Kažeš li ja to ne mogu, to nije za mene, to nije ostvarivo u ovom životu?

No, sreća pa je jezik najaktivniji mišić u tijelu (jel kužiš sad zašto? 🙂 ) pa može beskonačno pričati i nešto potpuno suprotno od onog što ti se ne sviđa. Bilo naglas, tiho, u sebi, svjesno, podsvjesno.

I zato danas kažem baš to suprotno: ne treba meni puno, meni treba sve. Eto Bože, ja bi htjela sve. Jer, zašto ne? Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim na materijalno niti da beskonačnu listu želja i život u frustraciji dok se sve to ne ostvari. Upravo suprotno. Želim i obitelj i prijatelje i karijeru i opuštenost i zdravlje, smijeh, avanture, sreću, mir, ljubav, balans.

To je ono što ću za sebe izgovarati pa neka te želje i sva punina takvih riječi odjekuju nebom. Jer jeka je takva po definiciji: vraćanje emitiranih valova promatraču, odnosno onome tko je prouzrokuje – i po zakonu fizike, jednako kao i po zakonu duha i vjere.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!