Veliki pozdrav svima iz sezone života u kojoj se svako jutro uštipnem da se uvjerim da ne sanjam. Kao što vjerujem, većina koja prati ovaj blog zna, po treći put sam postala majka, na dan 18.10.

Iako nisam preveliki fan matematike, brojke mi znaju biti zanimljive, pogotovo kada imaju neki slijed. Tako su moja djeca rođena na datume 17., 18. i 19. A još jedna brojka koje me fascinira jest 26, budući da je točno toliko minuta trebalo da rodim. 🙂

Večer prije nego što su počeli trudovi, ˝odradila˝ sam dvije meditacije, odnosno vizualizacije, zamišljajući savršen i kratak porod. I to sam i dobila. Pa vi nemojte vizualizirati 🙂

Bilo kako bilo, uživam Boga svoga, mazim tu bebu dan/noć, ljuljuškamo se kraj vatrice u mekanoj bijeloj fotelji, noću spava pokraj mene da ga slušam kako diše, nosam ga, pjevam mu i pričam, odnosno pokušavam na neki način prenijeti i ispoljiti tu enormnu količinu ljubavi koju osjećam prema tom malom, slatkom, toliko bespomoćnom biću. 

A onda svako toliko čujem riječi:

˝Razmazit ćeš ga.˝ 

˝Naučit ćeš ga na ruke.˝ 

˝Nemoj to radit.˝

I to me navelo da se zapitam:

kako ljudi određuju koliko ljubavi bi trebalo dati bespomoćnom djetešcu koje je tek došlo na nepoznat svijet, donijelo sa sobom svega par instinkta koji mu služe za preživljavanje, koje se oslanja samo i isključivo na jednu osobu za koju nije još ni svjesno da se zapravo od nje razdvojilo?

Koliko ljubavi treba dati općenito djeci, čovjeku, koliko trebamo dati jedni drugima? Koliko je dovoljno?

Ja sam mišljenja da bebe i djeca općenito zaslužuju 100% ljubavi. Ne 20, ne 50, ne ni 99, nego svih 100%. I to ne samo kroz zadovoljavanje osnovnih potreba poput hranjenja, presvlačenja, topline pa da možemo reći: evo, ja sam mater i svoje sam obavila. Nisi sestro, obavila si svega 20ak, u vr’ glave 30 posto.

Jer postoji još jedna, dokazano najvažnija primarna potreba djece, koju brojni zapostavljaju, odnosno niti ne shvaćaju koliko je važna, a upravo ona može ucrtati enorman blueprint na djetetov život. Ta potreba niti je hrana, niti toplina, niti suha pelena, već – dodir. 

Koža na kožu. 

Srce na srce. 

Glava na prsa. 

Dodir je taj koji djetetu daje osjećaj povezanosti, pripadnosti i sigurnosti, kojem najviše teži od prvog dana. Odnosno od trenutka kada stigne u ovaj nepoznat i okrutan svijet potpuno gol i bos.

I istoj toj potrebi težit će do kraja života. Pa kad promotrite stvari na taj način, vidite da se to malo novorođenče ne razlikuje se puno od nas odraslih. Jer svi mi težimo povezanosti, pripadnosti, sigurnosti. Ali, za razliku od beba koje ju traže plačem, mi ne znamo kako ju tražiti niti dobiti. 

Jer evo, vidite na egzaktnom primjeru, ljudi kao ljudi, od samog trenutka kada dođemo na svijet upozoravaju da puno ljubavi nije dobro, da puno ljubavi razmazuje, da se sve treba dozirati i da nas maženje čini nezrelim derištima. 

Stvari se dalje odvijaju na sljedeći način: ok, dajemo djeci tih 20 do 30%, ne više. No bebe nisu glupe, kuže i one da nešto u tim brojkama ne štima. Pa da se zaštite od boli, nauče tu svoju potrebu za dodirom i ljubavi zatomiti, ignorirati, umanjivati. Nauče zapravo zatomljavati, ignorirati, umanjivati sami sebe, spuštajući se na tih 20-30% danas sutra kad odrastu uvijek i u svemu.

Onda se pitate zašto smo kao odrasli pogubljeni, zašto ne znamo što hoćemo, zašto uvijek pristajemo na manje, zašto mislimo da ne zaslužujemo ono što stvarno želimo, zašto stalno tražimo tu pažnju i odobravanje.

Zapamtite: puno ljubavi ne može razmaziti dijete.

U onom smislu razmaženog derišta. Razmažena derišta stvara manjak granica i dosljednosti u kasnijem odgoju, odnosno manjak volje da se djetetom bavi.

A upravo ˝višak ljubavi˝ omogućuje djetetu sigurno okruženje unutar kojeg će, premda maleno, biti sposobno apsorbirati benefite svog okruženja i unutar njega djelovati na sve granice koje postavite. 

S obzirom da imam već dvoje djece, sve sam to već dvaput prošla po istom principu. Prvo dijete sam ˝razmazila˝ s previše nosanja, maženja, zajedničkog spavanja, dodira koza na kožu. Zato je odmalena bila zahvalna beba, a sve kasnije promjene usvojila je bez problema: od odvikavanja od dude, prelazak u vlastiti krevetić, kasnije i sobu, prilagodbe na vrtić, selidbe, itd. 

˝Imaš sreće.˝ – govorili su mi tada. ˝Ova ti je dobra, ali drugo će ti sigurno zapapriti.˝

No, s drugom je bilo još lakse primijeniti to sve, a “povratna informacija” o metodi bila je još i bolja. 

Baš zato je moja logika sljedeća: 

kada se osjeća sigurno i podržano od samog rođenja, od trenutka kad mu je to najpotrebnije, dijete kasnije lakše prolazi kroz sve promjene koje odrastanje donosi. 

Jer zna da nije prepušteno sebi i da, bez obzira koliko nepoznat teren bio, zna da nije samo. Da ga netko cijelo vrijeme ˝nosi˝, da je uz njega, da ne mora biti izvan sebe od suza ili nervoze da bi dobilo ono osnovno: ljubav.

Da za tu istu ljubav ne treba plakati ni vrištati, već da ona dolazi automatizmom. A to je kad pogledate, ono što nam svima fali: mislimo da ljubav ne zaslužujemo jer nam je odmalena dolazila uvjetovano, umjesto automatski.

Ne želim uskraćivati nijedan aspekt ljubavi svojoj vlastitoj djeci pa očekivati od njih da sve odrađuju ˝školski˝, da budu spremni na svaku promjenu, da ne plaču, da ne traže previše, da odrastu u sretne, samopouzdane ljude koji znaju da zaslužuju svih 100%.

Jednostavno zato što ne očekujem to isto ni od sebe odrasle. Jer najveće životne promjene olakšala mi je podrška i ljubav najbližih. Samopouzdanju i vjeri u sebe najviše mi je doprinijela isto tako ljubav i podrška najbližih.

Zato, kao što rekoh, moj princip je obrnut: razmazujem od starta da bi kasnije s tom djecom bilo lakše i ljepše. A hoće li upaliti i ovaj, treći put? Morat ćete me pratiti i dalje da saznate 🙂

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!