Znate li ono kad vam tu i tamo iskoče Google fotografije iz memorije telefona ili uspomene na Facebooku: na današnji dan prije xy godina?

Ne znam kako na vašim, ali na mom zaslonu takve slike najčešće prikazuju moje dvije curice kad su bile mala djeca. I bez iznimke, svaki put mi se zasuzi oko  jer ono što tada pomislim je:
˝Bože, kako su bile malene i slatke. Zašto nisam više uživala u tom, datom trenutku, umjesto da sam se brinula o tome što će se dogoditi u sljedećem?˝

I uslijedi tada neki pomalo gorki osjećaj kao da sam dio njihovog djetinjstva zbog tih misli propustila. Fizički sam se trudila uvijek biti tu s njima, posvećivati im pažnju i vrijeme, no glava ko glava, uvijek je žurila u ono: a što će biti sutra, što ćemo raditi, imati, kud ćemo i kako ići?

Voljela bih da sam tada znala u mislima samo malo zastati. Jer, znate, na svijetu postoje tri valute kojima sve plaćamo: prva je novac, druga je energija, a treća je vrijeme.

Novac je od njih troje najeksponiraniji. Većinom život provodimo pokušavajući ga namaknuti, ali nekako se čini: koliko god ga imali da nikad nije dosta. Zato se lako uhvatiti u tu zamku: brže, više, jače.

Ove dvije druge valute su manje opipljive i manje spominjane, iako, po meni, prilično važnije od novca. Jer sve što ne kupujemo novcem, košta nas vremena i energije.

I dok novac koristimo povremeno, znajući točno (ili barem otprilike) koliko ga još na kojoj kartici imamo, vrijeme je valuta koju koristimo stalno, a da uopće ne znamo koliko nam je još ostalo “na računu”.

Pa ipak, mislim da postoji jedan način na koji ga možemo uštedjeti na tom nepredvidljivom računu, a taj je upravo da:

zastanemo.

Znam da živimo u eri u kojoj imamo bezbroj opcija, u kojoj nam nikad ne smije biti jednostavno – dosadno, u kojoj nas se uvijek gura da moramo napraviti  još to i to, otići tu i tamo, kupiti još samo ovo i ono. Pa pod izgovorom “jednom se živi” i “sutra te može zgaziti kamion” često puta dragocjenost valute vremena nesvjesno potrošimo na – gluposti.

Zar ne bi trebali razmišljati u obrnutom smjeru? Zar nije poanta, baš zato što ne znamo koliko vremena imamo, ne istezati se naprijed, već zastati sad u ovom momentu i proživjeti ga u potpunosti? U svakom dahu kojim udahnemo? Da ne idemo u mislima dalje od tog?

Da nam bude malo “dosadno” – da smo tu gdje jesmo i da se naučimo da nam bude dobro upravo na tom mjestu? Bez obzira što nas s našeg Instagram feeda vuku slike fancy mjesta, trendovske odjeće i ekskluzivnih događanja?

Zar nije poanta da proživimo svoj vlastiti živi trenutak, umjesto tuđeg viralnog?

Iskreno ću vam reći da je meni trebalo troje djece da naučim baš to. Da osjetim u potpunosti onu “joy of missing out”.

Za vas koji ne razumijete engleski, u slobodnom prijevodu to je “radost propuštanja”. Propuštanja onog nametnutog, umjetnog, namještenog, tuđeg i (za nas) manjeg bitnog, a da bi zastali i uživali u sebi, vlastitom biću, svom miru i svom svijetu kojeg smo stvorili.

Moj svijet se posljednjih mjeseci nalazi u moja 4 zida. I nikad nisam bila više na jednom mjestu i u jednom jednostavnom, ali iznimno bogatom trenutku. I baš zato, nikad nisam bila više u miru.

Zaista, vrijeme na taj način kao da teče malo sporije.

Ipak, moram vam priznati, tu i tamo, istegnem se svejedno u budućnost. U njoj, za jedno par godina gledam Google fotografije iz sadašnjeg vremena, sretna, bez onog pomalo gorkog osjećaja s početka teksta, jer znam da sam i u stvarnosti, ali i u mislima bila: točno tu gdje i jesam.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!