Molila ga je da ode u selo i kupi bor da ga ukrase za Božić. On, osim što je pomalo škrt, u isto vrijeme je i nevjernik pa mu do svega toga i nije previše stalo. Njemu ovaj ili bilo koji drugi blagdan ne znači ništa. Zato joj kaže da ne može. Ako želi Božić neka se snađe sama. 

I hoće. Ne želi nijednoj od svojih kćeri reći da nema bor kojeg želi, jer i ovako imaju dovoljno svojih obaveza pa ne bi htjela da im još i ona bude na teret.

Zato nije prošlo dugo da je uzela kresaču i zaputila se u brdo iznad sela, u Gradinu. Uredno počešljana, u svojoj suknji i traveži preko, gazi po stijenama u brdu tražeći odgovarajuću, pravilnu i lijepu granu igličastog, uspravnog dalmatinskog bora koju bi mogla usjeći za Božić u svom domu, premda će ista izgledno biti posve drugačija od onih srebrnih nordijskih jelki popularnog božićnog stila koje će svi drugi imati.

Moda se kupuje, a stil posjeduje – Iako žena sa sela, sa završenih svega par razreda osnovne škole, koja većinu izloga, časopisa ili nedajbože modnih pista nikad vidjela nije, moja baka vam je svejedno bila oličenje bezvremenskog stila oplemenjenog uvijek savršenom simetrijom, urednosti, skladnim bojama i prikladnim oblicima. A upravo takva će biti i njezina dalmatinskog bora grana. 

Kad ju je nakon nekog vremena napokon pronašla, ukresala ju je svojim alatom te svim snagama prebacila preko ramena i dovukla kući.

Potom je postavila mali stol, na njega raširila bijeli donji stolnjak, a onda preko njega glatki sjajni nadstolnjak četvrtastog oblika, čiji su rubovi pozlaćeni motivima zvjezdica, a od sredine sjaje nacrtane crvene svijeće s plamenom, postavljene na dva svečana žuta zvona. Ti središnji motivi platna okruženi su zelenim listovima božikovine špićastih rubova, u čijem su se dnu šćućurile sakupljene bobice te božićne mašnice u istoj crvenoj nijansi. Na taj nadstolnjak stavila je stalak i u njega nataknula svoju granu.

Ukrasila ju je potom kuglicama koje je vrijedno skupljala kroz godine i zlaćanim srmama. 

Ispod bora nije bilo poklona, ali priču o pravim božićnim vrijednostima živo je pričalo nekoliko velikih crvenih jabuka i stare čestitke s betlehemskim motivima svete obitelji, koje joj je davnije poštom poslala daljnja rodbina. Sve je to simetrično i smisleno posložila ispod zelenih grana.

Nikad neću zaboraviti tu toplinu kad smo ušli na gornja vrata, prošli kroz kuhinju i usred zidova požutjelih od didovih cigara ugledali to božićno drvce. Najljepše ikad. Satkano vlastitim rukama one iskonske, bogomdane kreativnosti kad iz ničega isključivo ljudskom maštom nastane nešto drugačije i nešto predivno. Neusporediva s ovom današnjom nazovi originalnošću proizašlom iz tisuću dostupnih alata, Pinterest slika i YouTube tutorijala, u vremenu umjetne inteligencije, a prirodne gluposti.

Sjalo tako božićno drvce na stolu pokraj malog Obodin frižidera, nosilo sa sobom svu toplinu ljudsko – božanskog čuda iz jaslica, otkrivajući tajne otajstva u podrtoj štalici.

Iako najjednostavnija žena na svijetu, za nju je najteže bilo naći poklon. Prvo što pojam Djeda Mraza nije nikad spomenula, ufala se jedino u one darove koje donosi mali Isus. 

A drugo što je ona općenito bila osoba koja nije puno trebala. Kakav primjer za učiti! Ne imati puno, ne imati gotovo ništa, a odisati tolikim bogatstvom duha da ti jednostavno – ništa ne treba.

Lažem, kasnije tog dana sam je pitala:

˝Daaaaj bako, želim ti nešto kupiti za Božić. Molim te, molim, reci mi što ti treba?˝

˝Ništa, dušo bakina.˝- odmah je odgovorila.

˝Hoćeš papuče?˝ – nastavila sam.

˝Ima baka papuče.˝ – nasmijala se.

˝Hoćeš maramu?˝ – bila sam uporna.

˝Ima baka svoj šudar.˝ – još je više razvukla osmijeh.

˝Želiš li kupkice i kremice za ruke? Zima je, da te ne svrbi koža od bure?˝ – opet sam upitala.

˝Ima baka, tvoja mama mi kupila pa donijela.˝ – odgovorila je.

˝Bakice, ali želim ti nešto lijepo pokloniti.˝ – nisam odustajala.

Potom je ušutjela, malo se zamislila pa nakon par sekundi muka progovorila:

˝Sjetila se baka, ima nešto što mi možeš pokloniti.˝

˝Što, što? Reci brzo!˝ – oduševljeno sam uskliknula.

˝Jednom kad odem, ovako staru i nikakvu, vjerojatno će me svi zaboraviti. Ali ti nemoj, jednom kad odem, molim te nemoj me zaboraviti. Zapali mi tu i tamo svijeću, sjeti se kadikad što ti je baka pričala.˝ – rekla je s nekom sjetom u očima.

˝Prvo, nećeš ti još.˝ – s dječjom sigurnošću sam joj rekla. ˝A drugo, pa i jednom u dalekoj budućnosti kad odeš, kako bi te ikad mogla zaboraviti?! Vjeruj mi, bako, prije bi zaboravila kako se zovem.˝

Bila sam u pravu, budućnost je tom trenu zaista bila daleka, ali svejedno smo nekako brzo do nje došli. 

Nisam bila sigurna kako joj dati taj poklon jer je željela nešto čemu neće biti prisutna, da svjedoči. Nisam bila svjesna kako možeš darovati poklon nekome koga nema.

Ali, sada mi je potpuno jasno. 

Pa svakog Božića u svom domu na blagovaonski stol postavim onaj njezin nadstolnjak, koji me srećom dopao, a kojeg je držala ispod onog najljepšeg božićnog drvca kojeg sam ikad vidjela, pa se sjetim one toliko jake i istinite rečenice:

čudna su ta nedostajanja, kad negdje nekoga nema, njega je ondje najviše. 

I bez obzira kako godine prolaze i koliko ga puta darujem, dok stavljam stolnjačić kao završni dodir blaganskom ugođaju u svoja četiri zida, taj poklon živog sjećanja na nju, njezin Božić i njezin neslomljivi osmijeh i dalje je, ne samo njezin, već i moj najljepši poklon.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!