Što se vidi sa školskog prozora?

Imala sam 6 i pol godina kada sam krenula u prvi razred osnovne škole. Prostor naše učionice, prvi u redu nakon velikog hola, gledao je prozorima na malo unutarnje dvorište prepuno zelenila. Kroz velika okna, kad bi se potegao špag pa se razmaknule one bjeljugave žaluzine u stranu, pružao se pogled na visoka stabla, grmove i biljke različitih oblika, tamnozelenih nijansi listova i sivkasto smeđih stabljika.

U neko određeno doba dana, negdje oko 11 ujutro kad bi se sunce malko izdiglo, proguravale su se između zrake svjetlosti koje bi zaokružile cijelu sliku i sastavljale jedno živo platno koje mi je tada djelovalo kao prolaz u neki drugi svijet. Kud ćeš bolje za jedno dijete. Čarobni portal za univerzum u kojem zaista žive vile, sirene i barbike. Jednorozi tada još nisu bili toliki mainstream.

I zato sam početne školske dane provodila gledajući kroz tu zamišljenu, djelomično i stvarnu prizmu. Nalaktila bi se na klupu, pasla oči i otputovala u svijet svoje mašte. Učiteljici Bojki, naravno, to nije baš sjedalo. Zato me stalno upozoravala da gledam u ploču i koncentriram se na gradivo. I imala sam namjeru da ju poslušam, stvarno jesam, ali glavica se uvijek, gotovo refleksno, okretala prema tom prozoru, oči su tražile opuštajuće zelenilo, a um načine da ispolji svoju imaginaciju.

I kao da, što je više govorila Ivana, gledaj amo, ja bih to više gledala tamo. Konačno je pozvala moje roditelje u školu, na razgovor, kako bi se riješio taj problem što njihova djevojčica stalno gleda – kroz prozor.

Naravno, uputa koju sam dobila bila je jasna i nedvosmislena: nema više gledanja kroz prozor, nema više maštanja. Bar ne za vrijeme nastave. Uputu sam poslušala. Uz malu modifikaciju: našla sam način da zamijenim zelenilo tako da sam se naučila maštati zagledajući se u – školsku ploču.

Vrlo uvjerljivo kimala bi glavom na gradivo koje je pojašnjavala učiteljica, kako bi stekla nekakav dojam da ju slušam pa da više ne zove mamu i tatu, a u stvarnosti lutala sam po svojim šarenim dječjim mislima.

I tako sam naučila jednu vrijednu vještinu, a ta je maštati unatoč svemu. Unatoč školi, učiteljici, uputama, naredbama, okolnostima, godinama, prostorima i vremenima. A najviše maštati zatvorenim očima. Uranjati u neku paralelnu realnost, smislenu samo meni, kreiranu samo za mene. Realnost za koju se ne trebaš opravdavati niti je se sramiti. Kasnije sam naučila da se zatvorenim očima zaista bolje vidi. I ono stvarno i ono izmaštano. Kao i da, što sam upornija u mašti, to se ona brže ostvaruje.

Većinu vas su sigurno isto tako, možda već i kao male, ako ne onda kao velike, upozoravali da se ne nadate previše, da skinete ružičaste naočale jer je mašta dječja stvar. Nije. Ona je, ako ju njeguješ kroz život, jedan veliki dar, smjernica sudbine i hint od Boga. Onaj uvid u sve ono što možeš biti, ostvariti i imati. Jer da nije tako, to se ne bi ni pojavilo niti u tvojoj glavi.

To nikad nije samo mašta. I to nije ludost. Jer mašta nadilazi logiku i znanje. Zato je najviše i dana djeci. Neiskvarenima, bezgrešnima, nevinima i naivnima. Odrasli to ne razumiju pa se umjesto mašti posvećuju znanju. A sam Einstein je rekao: prava mjera inteligencije nije znanje, nego maštanje. I definicija mašte po rječniku jest: psihički proces stvaranja novih predodžbi kombiniranjem različitih ideja i pojmova koji kao takvi ne postoje u ranijem iskustvu.

I tu dolazimo do suštine razloga zbog kojeg većina ljudi negira i ne vjeruje mašti, a ta jezgra krije se u ovom drugom dijelu rečenice, ako pojmovi i ideje ne postoje u ranijem iskustvu – smatraju da su im ideali koje izmaštaju nedostižni samo zato što ih nikad prije nisu doživjeli. Pa evo jedna istina: ako nešto ne postoji u ranijem iskustvu, ne mora značiti da neće postojati u budućem. Jer iskustva doživljavamo, a samim time i stvaramo – mi sami.

Pa slijedom toga, kada je u pitanju mašta, nije uopće stvar u tome je li pretjerana, nemoguća, neostvariva. Već je pitanje samo koliko smo ostali djeca – neiskvareni, nevini i naivni da bi imali kapacitet da ju prihvatimo, a opet dovoljno zreli da joj – vjerujemo.

close

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *