Moja nepopularna mišljenja

Kad pogledamo oko sebe, s pravom možemo smatrati da živimo u naprednom svijetu. U svakom smislu. Imamo sav komfor, svu tehnologiju, sve nam je olakšano.

Ipak, ponekad mi se čini da sam izraz “napredno/moderno” često dolazi uz premisu rušenja starih temelja da bi se izgradilo novo društvo. No, ukoliko su temelji dobri, možda nema potrebe da ih se dira. Hoću reći, nešto iz prošlosti ipak valja i vrijedi, stoga bih rekla da je ključna stvar: adaptacija

E sad, primjećujem da postoje neke stvari koje su hit, in, it i top, a koje tu adaptaciju ne dopuštaju, odnosno ne propitkuju se. Gotovo kao da su dogme, s kojima, ukoliko se ne slažeš, postaješ etiketiran kao neki, da ne kažem zadrti čudak. Ja zaista jesam, u tom slučaju, zadrti čudak u nekim stvarima, a sada ću nabrojiti i kojima.

  1. Ne podnosim riječ tantrum

S obzirom da sam mama, internet algoritmi su procijenili da me zanima mamski sadržaj, pa mi često svaoklen iskaču različiti eksperti za odgoj. Ima ih more. Danas te uče kako zanijeti, daju upute kako rađati i štoviše uputiti doktore i babice kako da te porađaju, kako vježbati sa svojim novorođenčetom da raste i razvija se brže od ostalih. Kad ih netko u komentarima prozove pitajući gdje im je diploma ili bilo koji dokaz o stručnoj naobrazbi za temu budući da te upute potencijalno mogu donijeti i određenu štetu, fino se ograde i prebace odgovornost u smislu: nitko vas ne tjera da slušate moje upute, to je proizvoljno.

Tako se po free internet priručnicima, podcastima i među mnogo mama ukorijenila i riječ “tantrum”. Nemojte me krivo shvatiti, s psihološkog aspekta razumijem da dijete, kao i odrastao čovjek mora imati nalet emocija, kako radosti, tako i bijesa. I dobro je za njega da ima gdje tu emociju kanalizirati. Problem je nastao što je tantrum došao kao super opravdanje onima koji su aljkave volje za zaista baviti se djetetom. 

Nedavno mi je čak izašao nekakav reels u kojem žena, vjerojatno gradeći Instagram karijeru, zorno objašnjava kako, kad djetetu ne želiš kupiti ono što je poželjelo u trgovini pa se počne bacati po podu i vrištati, treba ga pustiti da ispolji svoje emocije jer to je tantrum. I pustiti ga tako nekoliko puta, u nekoliko posjeta trgovini, dok god ne nauči polako, ispoljavajući svoj bijes nasred recimo Kauflanda, da ne može dobiti uvijek sve što želi. Zaključila je sa: mame, nemojte se sramiti što se vaše dijete baca po podu, ima potpuno pravo na to.

Sorry ljudi, ali nema pravo. I u takvim situacijama treba vam biti neugodno. Meni je barem bilo. Bacanje po podu nasred dućana, beskonačno vrištanje djeteta primjerice u gostima ili u društvu na način da odrasli ne mogu čuti jedno drugo zapravo znači da dijete nije usvojilo bazična pravila ponašanja. Kao roditelju, zadaća nam je da učimo djecu upravo tim pravilima, odnosno što je primjereno, a što nije. Dapače, pretjeranom filozofijom tantruma učimo djecu da ispoljavaju svoje emocije i stanja bez obzira na okolnosti, čime se urušava ionako krhak socijalni kapital, odnosno ne njeguje se odnos čovjeka prema čovjeku, obzir prema drugima i činjenica da za sve postoji vrijeme i mjesto.

U skladu s tim za mene obitelj s djecom nije ravnopravna zajednica u kojoj smo svi mi neki prijatelji i psiholozi jedni drugima. Kako je rekao Gabor Mate: obitelj je hijerarhija. Roditelj je u toj hijerarhiji autoritet i mentor. Zna se tko je glavni, a tko sluša, zahvaljujući kvalifikacijama: prvo godinama, drugo iskustvu i treće znanju. To ne znači da u tom, hijerarhijskom pristupu nema ljubavi, dapače, često je ima više nego u popuštajućem načinu. 

2. Vratila bi kulturu srama u modu

I kulturu općenito. Nema ništa ljepše nego kad netko lijepo, ugodno, pristojno i odmjereno govori i ponaša se. I žene i muškarci. Jednako je vrijedna vještina u deficitu znati što i kad prešutjeti, umjesto baljezgati eto samo da se nešto kaže. Znate, to su one stvari koje se kažu naglas, znajući da bi se moglo povrijediti drugoga, degradirati ga i/ili omalovažiti.

Pa svaki dan gledamo obilje besramnosti, počevši od političke ˝elite˝, društvenih mreža, glazbe, poslovnog svijeta. Živimo u vremenu u kojem se iskrenost poistovjećuje sa bezobrazlukom, snalaženje u životu sa mutikarenjem, varanjem, nepoštenim pentranjem na društvenoj, akademskoj i inoj ljestvici ganjajući nekakve nametnute visine. Zamijenilo se dokazivanje sa pokazivanjem, bezazlena šala sa proračunatim provociranjem, fali nam u društvu kronično manira i odmjerenosti te ljepota onog starinskog, old school načina razmišljanja u kojem paziš kako se ponašaš, kakav dojam ostavljaš, kako se osoba preko puta osjeća zbog tebe, kakva prostorija ostaje nakon tebe i ono općenito što je tvoj osobni brend – ne misleći pritom na društvene mreže već općenito asocijacije kod stvarnih ljudi na tvoje ime kao rezultat svega toga.

3. Volim svoju zemlju i volim to pokazivati

Često puta znam reći da živimo u najboljoj zemlji za život. Nakon toga uslijede podsmjesi i pokušaji uvjeravanja da to nije tako. Da se odmah ogradim – ovdje ne govorim o politici niti me to zanima.

Kao dijete branitelja odmalena sam naučila voljeti svoju zemlju. Ali, onom iskrenom ljubavlju kroz koju gradim svoj život, obitelj i dom u ovoj zemlji, kroz koju plaćam svoje poreze i obaveze, kroz koju educiram svoju djecu da jednom i oni radeći ono što vole pomognu budućnosti da se otkrije u najboljem svjetlu. 

Da ne spominjem da obožavam ovakvu prirodu, reljefne raznolikosti, brda, doline, mora, jezera, ovakav mir, ovakav čist zrak, pitku vodu i način života kojeg možeš stvoriti. Ako to zaista želiš.

Pa primjerice, prošlog ljeta kad se slavio Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, čula sam u jednom razgovoru da “se pretjeruje” sa programima, sa zastavicama, sa obilježjima. Pa pogledajte samo Amerikance kako slave svoju zemlju na fourth july. Ili bilo koji tisućljetni narod kako časti svoju povijest.

Jedino su valjda nas indoktrinirali da moraš voljeti zemlju mrzeći je. Mišljenja sam da ne možeš znati kud ideš, ako ne znaš otkud dolaziš – bez mržnje prema ikome i gledanja u prošlost na takav način, ja samo poštujem baš to: ono otkud dolazim. Iz časti i ponosa, ali i krvi i borbe. Negirati da je to imalo utjecaja na mene kao osobu i na cijeli moj život jednako je kao negirati da imam ruku ili nogu.

Praviti se da je sve ovdje bezveze, zapravo govori da smo mi sami bezvezni, jer da citiram velikog Glavaševića: “grad – to ste vi”. Država isto tako.

close

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *