Čije bitke biješ?

“Hajde, bori se, moraš biti borac.” – reče moj tata mom sinčiću, odnosno dida unuku, držeći ga za ručice i pokušavajući ga navesti da podigne leđa s podloge na kojoj je ležao.

“Premali ti je on za to.” – dometnula sam s notom upozorenja. – “Tek je napunio 3 mjeseca.”
Nitko nije premlad, a ni prestar da se bori.” – odgovori on.

Kad ta rečenica dođe od najvećeg borca kojeg poznajem, onda uistinu ima težinu.

Kroz ovaj šareni žrvanj zvan život, svi mi bijemo svoje bitke. Svakodnevno.

Neki se bore za djecu i obitelj, neki za napredovanje, neki za ljubav, neki za pare, neki za domovinu, neki za zdravlje, neki za vlastiti život.

Ako sam nešto naučila o borbama, to je da za one najjače ne treba nužno hrabrosti, koliko razloga.
Štoviše, ljudi koje sam vidjela da se najžešće bore često su po prirodi plahi i naizgled blagi. Ali, gurali su ih veliki osobni razlozi, zbog kojih nisu trošili svoju snagu pokazujući ju na van.

Kladim se da je većini na pojam borbe isto tako asocijacija buka, nešto o čemu se čuje u znatiželjnim kutevima, nešto što odzvanja ˝kuloarima˝. Ali, većina bitki koje bijemo su upravo one kad se borimo u sebi. I zato su iznimno – tihe. To su one borbe da ostanemo prisebni dok sve oko nas ludi, prizemni dok oholost bubri na sve strane, graciozni dok nas se stalno izaziva na primitivizam.

Tiha je to borba da ostanemo normalni. Iako, i njoj su dali prefiks ˝novo˝. “Novo normalno” poprilično se udomaćilo u društvenom diskursu pa “aj ti znaj” što zaista odgovara tom opisu, a što ne. Ali, sve mi se više čini da se materijalizirala ona stara biblijska: mudrost ovog svijeta ludost je u očima Božjim.

Kako znati onda koje se borbe isplate? Kad smo kod normalnog, svatko ima definiciju svog pa ne možemo ni razaznati tko je u pravu, a tko nije. Ni ne trebamo. Trebamo samo prihvatiti situaciju kao takvu. Zato se ja radije borim za vlastiti mir. Ta borba mi je čak postala i draga. Iako ponekad nije laka, njezin plijen vrijedi. Dugoročno pogotovo.

Borim se da odolim ovom festivalu klišeja, nametnutim standardima, lošim okruženjima, besmislenim razgovorima, adrenalinskim fixevima, lošim navikama, impulzivnim reakcijama, besmislenim uspoređivanjima. S obzirom da se toliko toga nameće sa svih strana, formula za tu borbu je zapravo jednostavna: više govorim ˝ne˝, nego ˝da˝.

I baš tu leži smisao kod svakodnevnih, tihih bitaka: kad dođe večer, ono što te najbolje uljulja za dobar san, nije količina snage koju si potrošio boreći se, već upravo količina mira koju si izborio.

close

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *