Nisam se u životu nešto puno bavila sportom, ali ono malo što jesam – pravilo je u naslovu.

Svi znamo onu situaciju kad napokon odlučimo poći na neki trening pa mislimo da, gledajući trenera ili trenericu, napravimo vježbu dobro. Dok nas oni ne vide u onom velikom ogledalu pa naglase jednu ključnu sitnicu, primjerice: spustite još malo bokove i guzu, dok stojite u plenku – e taj moment u kojem to učiniš pa osjetiš svaki mišić, a skupa s njim i činjenicu koliko je zapravo teško nositi svoje vlastito tijelo. Boli.

Ako ne boli, nešto ne radiš dobro. Kako za mišiće, jednako vrijedi za bildanje svake promjene u životu. One za vlastiti boljitak pogotovo. Ako odlučiš da želiš da ti bude bolje u bilo kojem aspektu života, pripremi se da će te boljeti rezanje starih navika. Jer u njima leži ključ. To je točka u kojoj brojni posustanu, odustanu, jer im je preteško. Jer ih zaboli, a od boli se, znamo, bježi.

Ovdje sam da ti kažem: nemoj bježati. Treba nekad i boljeti. To ne znači da radiš krivo, da nisi dobro shvatila ili shvatio, nitko te ne kažnjava niti si nesposobna/an. Samo znači da izlaziš iz čahure u kojoj si se ljuljkala ili ljuljkao sve te godine.

I ja sam se panično bojala boli. Evo jedan dobar nedavni primjer da ti ispričam: one porodne. Cijelu nedavnu trudnoću išla sam na psihoterapiju budući da me taj podsvjesni strah blokirao u gotovo svakoj sferi života. Bila sam sama sebi neprepoznatljiva. Mislila sam da sam nenormalna, a onda mi je terapeutkinja rekla: skroz si normalna, samo si u stanju zaleđenosti. Jer se bojiš boli. Znaš što te čeka pa kroz letargiju štediš svoju snagu za taj dio.

Istražujući dalje načine kako da si olakšam ono što neminovno, ali i blagoslovljeno dolazi, naišla sam na jednu rečenicu: zašto uopće bježati od boli, tko vam je to rekao da se mora?

Konkretno kod rađanja, bol je oslobađajuća, životna sila, svjetlost koja dolazi kroz tebe. Mora boljeti. Znam da nije utješno i da je to zadnje što želimo čuti. Nije ni meni u tom trenu to bila neka zadovoljavajuća izjava, ali zaista, rađajući, u momentima najvećih bolova dok sam psovala samu sebe i sve oko sebe ponavljajući u mislima: je li mi ovo stvarno trebalo i hoću sa ovog stola ići svojoj kući, sijevnula mi je u jednom trenu baš ta kontemplacija.

Ništa mi drugo nije preostalo nego da je primijenim pa sam rekla sebi: ok, ovo je oslobađajuća bol, sila života koja se pokušava probiti iz tebe u ovom momentu, ali što ju bolje navigiraš, to ćeš joj brže pomoći da ispuni svoju svrhu. Surađuj s njom. Diši, budi mirna, tiskaj, čekaj da prođe. Kroz to mantranje u vlastitoj glavi (i zaustavljanje  krvotoka u ruci mog supruga kojeg sam cijelo vrijeme grčevito držala za ruku), rodila sam za ravno za 26 minuta. Dvadeset i šest. Bez ikakvog pomagala, odnosno lijekova za ubrzavanje procesa.

Da nije boljelo, bi li se mogao porod nazvati porodom? Teško.
Jesam li umrla? Nisam.
Je li vrijedilo? Apsolutno.

Neka te boli, ne grči se. Nećeš umrijeti zbog toga. Ako ti vrijedi, ako te pomiče naprijed, ako te pomiče na bolje, ako ti pomaže da ispuniš višu svrhu, neka te malo i boli.

Neka te boli nepravda, neka te boli trud, neka te boli čekanje, neka te boli to što želiš zapaliti još jednu cigaretu iako si se odlučila ostaviti, neka te boli što bi spavala duže, iako si odlučila ustajati ranije da imaš 15 minuta mira, neka te boli što si odlučila raditi sama za sebe pa u jednom trenu dobila hrpu napornih klijenata pa misliš nisam htjela da vlastiti biznis izgleda baš ovako, neka te boli što gledaš tu čokoladu prepunu rafiniranog šećera za koju si rekla da ćeš izbaciti, neka te boli što si poslala djecu u kaznu pa je sad svima pokvaren dan, neka te boli jer si napokon nekom odbrusila i pokazala ili pokazao svoje ja pa misliš da si pretjerala, neka te boli što si prekinula ili prekinuo nešto za što znaš da ti ne služi.

Neka te sve to malo zaboli, ali pobogu nemoj misliti da je to znak da staneš. To je samo poruka da naučiš hodati s boli, disati s njom, navigirati kroz nju. To je izlaz iz tvoje čahure.

To je način da se rodi nešto novo, nešto transformirajuće, nešto što ti služi. Neka nova navika na koju ćeš se opet – naviknuti. I samo jedan dan više te neće boljeti. I taj dan shvatimo da izvan naše čahure postoji jedan potpuno novi svijet. U kojem je bol put, a ne prepreka.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!