Na ulazu u njujoršku podzemnu željeznicu, dan dvanaesti siječnja 2007. godine, trebao je biti kao i svaki drugi. Barem je većina tako mislila. Nisu ni slutili, njih točno 1097, da će do večeri tog istog dana, šokirani slušati nevjerojatnu priču u kojoj su i sami sudjelovali, pa ipak, u tekućoj fabuli uspjeli ostati tek sporedni likovi.

Tu priču ste možda i sami čuli ili čitali o njoj. Bio je to jedan od onih socijalnih eksperimenata koji je na tako jednostavan način prokazao psihologiju mase i potvrdio da je latinska margaritas ante porcos primjenjiva svakim slovom.

Da se vratim tom zimskom popodnevu u najživljem gradu na svijetu, u popularnom subway-u kroz koji dnevno prodefilira i nekoliko milijuna ljudi. Pored staklenih višekrilnih vrata, sa strane uz bočni zid, a pokraj žute trokutaste table ˝Caution! Wet floor ili Oprez! klizav pod˝ smjestio se jedan čovjek. Došao je noseći kofer s očigledno gudačkim instrumentom, spustio ga na pod, rastvorio i izvadio violinu. Naslonio ju je na rame lijeve ruke, pridržavajući dlanom njezin kraj, a u desnu ruku uhvatio je gudalo i krenuo svirati.

Odjeven u običnu, svakodnevnu odjeću, uz kofer rastvoren ispred nogu ne bi li koja kovanica šušnula kao nagrada za trud, vukao je svoje gudalo gore dolje, oživljavajući neke od najkompleksnijih glazbenih djela ikad napisanih.

Većina prolaznika tako nije prepoznala, da tajanstveni violinist na običnoj, ali vrlo akustičnoj stanici u zvuk pretvara note iz skladbi Bacha, Masseneta i Schuberta. Već su nastavljali dalje pokraj njega, hvatajući ga krajičkom oka i praveći se da niti čuju niti vide. Kao pored bilo kojeg drugog uličnog svirača.

˝Sirotinja˝ sigurno su neki pomislili. ˝Što si ne nađe posao kao i svi mi?˝ – vjerojatno je prozujalo kod drugih. ˝Ovo treba zabraniti, ovo je prosjačenje.˝ – blicnulo je ostalima.

U 43 minute koliko je svirao, pokraj nepoznatog svirača, prošlo je nešto više od tisuću ljudi. Svatko sa svojim mislima, prosudbama, namjerama. Tek ponetko od njih bi zastao, svega nekoliko ih je zapljeskalo, a napojnicu mu je ostavilo njih 27. Zaradio čovjek jedva 53 dolara.

Nitko u tom trenutku nije ni slutio da je isti taj čovjek samo dva dana prije nastupao u rasprodanom bostonskom kazalištu, a da su organizatori njegov nastup platili 1000 dolara po minuti. Nitko u tom trenutku nije znao, da je na običan zimski dan, na ulazu u podzemnu željeznicu, potpuno besplatno imao priliku slušati jednog od najboljih i najpoznatijih violinista na svijetu po imenu Joshua Bell. I da je tu priliku – propustio.

Što su autori htjeli pokazati ovim eksperimentom? Pod nazivom Stop and hear the music, prvenstveno su htjeli osvijestiti ljude da ponekad, u nevjerojatnoj strci čak i najbržeg grada na svijetu, ako samo malo zastaneš, možeš umiriti svoju svijest i na taj način prepoznati i zapravo dobiti nešto neočekivano, besplatno i lijepo.

Htjeli su ukazati na predrasude i njihov utjecaj na sveprisutnu degradaciju uma koja nas kao društvo spušta toliko nisko da često ne prepoznajemo ljepotu, talent, dobronamjernost, virtuoznost i trud, premda su nam ispred nosa.

I treća i najvažnija stvar koju su htjeli pokazati jest da vrijednost nečega ovisi o okruženju. Ako najveći virtuoz nastupa pred publikom koja je puna predrasuda, koja nema izgrađenu vještinu da zastane na moment, koja ne poznaje i ne prepoznaje ordređenu glazbu, njegova vrijednost je 53 dolara za 45 minuta.

Ako virtuoz pronađe publiku koja ima otvoren um, koja zna zastati, koja poznaje i cijeni glazbu njegove izvedbe, vrijednost mu se penje na 1000 dolara po minuti.

Poanta je jasna i za tebe: što ti govori tvoja publika? Koliko te plaća, koliko te cijeni? Koliko joj vrijediš? Ako smatraš da si obezvrijeđen/a, da se tvoja vrijednost ne cijeni i ne prepoznaje, ako tvoje okruženje ne može razumjeti kompleksnost tvoje osobne muzike i virtuoznost izvedbe nota tvog vlastitog života, vrijeme da promijeniš okruženje, a ne instrument ili ne daj Bože, svoju glazbu.

Već idi tamo gdje te cijene, gdje te razumiju, gdje te uvažavaju. Ne boj se, takva publika tvog života postoji. Ako ju ne vidiš oko sebe u ovom trenutku, to je samo znak da je vrijeme da pođeš dalje. Neće biti lako, ali vjeruj Joshui, ako ne meni – da će biti vrijedno.

.

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!