Prije nekoliko mjeseci kod nas je počela sezona slavlja. I baš su mi pasali nakon postpartum pauze.

Između ostalog, značili su pripremu lijepe odjeće i modnih kombinacija. Željela sam se osjećati opet ko žena, nakon mjeseci provedenih u širokim trenirkama koje su mirisale po izbljuckanom Bebimilu.

I baš za te prigode, donijela sam jednu odluku, a ta je bila: budući da mi trebaju nove sandale na petu, kao nagradu za sve što radim i što sam postigla u protekloj godini, počastit ću samu sebe po prvi put u životu – lijepim dizajnerskim cipelama.

I moment u kojem sam to odlučila nije bio nimalo slučajan. Bila sam stoposto zadovoljna s onim što jesam i tko jesam i znala sam da me ne definira ništa izvanjsko, pa tako ni cipele.

Dugo sam gledala taj savršen par elegantnih sandala s potpeticom od 12 cm na jednom stranom webshopu. Pratile su me po internetu, kao i svaku drugu ženu koja je klikćući po stranici upala u remarketing publiku nečije Google Ads kampanje.

I tako sam ih jedno popodne napokon naručila. Više stotina eura u sekundi je nestalo, a potom mi je stigao mail na engleskom jeziku: hvala, vaša narudžba se pakira.

Očekivala sam sreću i ushićenje. Slatko iščekivanje paketa i osjećaja kad ih prvi put obujem. No, dogodilo se nešto potpuno suprotno: osjetila sam se praznom i od tog trenutka nisam imala mir.

Znajući kako um funkcionira i da se na nepoznate stvari opire, pomislila sam da nije neka unutarnja grižnja savjesti, mindset nedostatka koji izviruje iz onih rečenica toliko često čutih: ne pada novac s grane. No, nije se činilo da je u tome stvar.

Onda sam se počela tješiti: ˝pa dobro, bolje je kupiti jedne cipele pa dati više novca, nego nekoliko lošijih cipela za manje iznose – na kraju dođeš na isto, ove su sigurno udobne i moći ćeš izdržati sve svadbe, krštenja, pričesti i krizme koje te čekaju. Uostalom, cipele su čisti klasik – nosit ćeš ih godinama i neće ti dosaditi. Daj, ne budi kukavica.˝- iz primozga je izviralo.

Ipak, kao da sam na zrnu graška, nešto me žuljalo. Svejedno, odlučila sam još malo sačekati.

A onda, nekoliko sati kasnije, navečer tog istog dana sjedila sam na balkonu sama i scroll-ala po Facebooku. Izašla mi je slika iz grupe Čarolija darivanja (toplo vam preporučujem ukoliko ne pratite). Radi se o grupi u kojoj se listaju rođendanske želje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, odnosno djece iz domova, pa se onda u komentarima javljaju ljudi koji se žele predbilježiti da kupe i pošalju poklon.

Na slici je stajao dječak (sa zamagljenim licem). Slavio je peti rođendan i njegova želja za rođendan bila je: slatkiši. Ne moram vam reći koliko mi se srce u trenutku slomilo.

Taj mali dječak, koji nema ništa i nikog na ovom svijetu, kojem nisu dostupne ni osnove poput krova nad glavom ni toplog roditeljskog zagrljaja, ni slatkiši, a kamoli tek luksuzi normalnog svijeta na koji je većina nas navikla.

Upravo taj mali dječak, Bog ga blagoslovio, nikad neće saznati koliko je u samo stotinki sekunde resetirao jednu ženu sa skoro 4 desetljeća proživljenog života na drugom kraju države. Ženu koja je odrasla u toplini doma i obitelji, kojoj je pružena ljubav, obrazovanje i sve ono što je trebala kroz život. Taj dječak, koji ništa od tog nema sasuo je tako nenamjerno i toliko tiho, samozatajno i ponizno, jednu vrijednu lekciju koja glasi:

žuljaju te baš te cipele jer tvoj duh korača drugačijim korakom.

Što se drugih tiče, tko voli neka izvoli, dapače. Ne prosuđujem ljude prema tome što nose ili ne nose, kupuju ili ne kupuju, već isključivo prema tome kako se osjećam u njihovom društvu. Tako da ovo što pišem nema veze s osudama, kritikama, kompleksima ni bilo kojim sličnim da prostite sranjem. Već isključivo s mojim pogledom na život.

A takav pogled, za koji vjerujem da ga brojni ovdje isto tako imaju, te ponuka da barem ponekad zastaneš i svoje resurse, bilo novac, bilo vrijeme, bilo energiju, bilo ljubav usmjeriš prema nekom tko to toliko jako treba, a većinom nije kriv što to nema.

Shvativši da mi je taj dječak pokazao ono što sam i sama znala, ali si nisam htjela vjerovati, otkazala sam u tim momentima narudžbu cipela.

Novac kojeg su mi vratili natrag, usmjerila sam na neke druge stvari koje me zaista usrećuju. I koje će sigurno usrećiti još nekog. I na tu kupovinu osvrnula sam se sa smješkom i neizmjernim mirom. Paradoks, ali i pravi smisao bio je u tome što ta kupovina nije bila namijenjena za moju adresu.

E to ja zovem dobrim šopingom :).

Please leave this field empty

Prati objave putem maila!

Unesi e-mail adresu i primaj obavijesti o novim postovima!

Ne volimo spam! Perca čuvaju tvoju privatnost.

Hvala!